U svibanjskom broju Naših ognjišta izašao je članak dr. fra Roberta Jolića o kolskome groblju koji vam u cijelosti donosimo na našoj web stranici.

Dvojica franjevaca

Kad sam 2005. istraživao počivališta pokojnih hercegovačkih franjevaca naveo sam da su na groblju Karaula u Tomislavgradu pokopana desetorica. Osmorica imaju svoje grobove ili su pokopani u zajedničkoj franjevačkoj grobnici, dok se „prvoj dvojici imena na groblju ne spominju!“ (tekst objavljen u Hercegovini franciscani, br. 1/2005., str. 159). Ta prva dvojica su fra Stipan Vuletić (+ 1883.) i fra Danijel Kolak, klerik rodom iz Županjca (+ 1885.).

Pitanje navedene dvojice, za koje sam sigurnim držao da su pokopani na Karauli samo im nije sačuvan križ niti spomen, riješeno je pet godina kasnije, kad sam priređivao za tisak Svaštenjak fra Anđela Nuića. Fra Anđeo je u dva navrata bio župnik u Županjcu: 1886.-1889. i 1895.-1898. te je u svom Svaštenjaku zabilježio da groblje Karaula nije uopće postojalo do 1887. ili 1888. godine. Tu je već 1874. župnik fra Petar Kordić pokopao jednog prosjaka katolika te mjesto proglasio katoličkim grobljem. Međutim pravoslavci su htjeli isto mjesto za sebe pa su jedne noći tajno pleterom ogradili lokaciju, ali su katolici sutradan počupali sve koce. Župnik fra Augustin Zubac dao je 1885. mjesto ograditi kamenim zidom, na što su ga muslimani tužili austrougarskim vlastima pa je zabranjeno dalje zidanje. Fra Anđeo Nuić je pak 1887. na groblje posadio različito drveće, a sljedeće godine je Miralaj-beg iz Travnika, koji je bio vlasnik navedene čestice, darovao katolicima zemljište za groblje. Tako se dakle katolici na Karauli trajno pokopaju od 1888. godine. A gdje su se pokopavali prije toga, odgovara također fra Anđeo: „Katolici iz Županjca jesu se kopali zajedno u groblje nad selom Kolo“ (Fra Anđeo Nuić – život i djelo, Mostar, 2010., str. 82). Eto upravo ta pojašnjenja daju i rješenje dvojice gore spomenutih franjevaca: oni nisu pokopani na Karauli nego na kolskom groblju!

U međuvremenu sam otkrio i mali nadgrobni spomenik i grob u neposrednoj blizini kapelice na kolskom groblju na kojem je napisano: Zajednički grob fratara pokopanih u ovom groblju na Kolu podignut 1964. Taj je spomenik podigao ondašnji duvanjski gvardijan fra Hadrijan Sivrić. Sada znamo sa sigurnošću i tko počiva u tom „zajedničkom grobu“: fra Stipan Vuletić i fra Danijel Kolak.

Fratarski stari križ

Nedavno me, krajem ožujka 2012., mladi istraživač Ante Tadić, student s Kola, upozorio na stari križ koji se izvorno nalazio na fratarskom grobu. Taj je križ naime fra Hadrijan dao skloniti s groba i premjestiti uz grobljanski zid, gdje se nalazi do danas – srećom potpuno očuvan i neoštećen i nakon gotovo 50 godina otkako je sklonjen s groba. E sad, ostaje potpuno nejasno zašto je gvardijan 1964. sklonio taj prekrasni križ i na njegovo mjesto stavio neugledni i maleni betonski križ s postoljem. Vjerojatno zbog natpisa jer na starome križu nema nikakva natpisa? Ili zbog „mode“ jer je to bilo vrijeme kada su fratri i kamene crkve i župne kuće, a evo sad vidimo i križeve, prekrili preružnim žbukama ili na njihovom mjesto stavili betonske spomenike?

A kako izgleda izvorni kameni križ? Klesan je prekrasno, preko njega se s prednje strane nalazi izvrsno isklesana štola – znak svećeništva, što najbolje svjedoči da je uistinu riječ o križu s fratarskog groba. Štola se križa na „prsima“, a rubovi štole veoma su lijepo izvedeni i ne završavaju na prednjoj strani križa nego na dvjema bočnim stranama. Negdje iz sredine štole pružaju se dvije ljudske ruke, jedna na jednu, druga na drugu stranu, što je možda franjevački znak: probodena ruka Isusova i sv. Franje. Na četiri kraka uklesana su četiri lijepa  manja križa. Zanimljiva je i zadnja strana križa, jer se tu nalaze usječena tri slova: INK. Nisam baš siguran kakva bi to bila skraćenica: možda In nomine Christi (U ime Kristovo), ili je zapravo riječ o započetom a nedovršenom natpisu. Ispod slova je štola ovijena oko „vrata“ s lijepim križićem na sredini. Sve u svemu – uistinu impresivan, prekrasan kameni križ za kojega je prava šteta da stoji tako bez ikakve svrhe. Stoga sam sadašnjem gvardijanu fra Anti Pranjiću predložio da se križ vrati na mjesto gdje i pripada: na fratarski grob te da se doda još jedna ploča sa strane na kojoj bi prvi put bila upisana i imena dvojice franjevaca koji tu počivaju. A o kojim je franjevcima riječ?

Kratki životopisi

Fra Stipan Vuletić bio je rodom iz Kazaginca, rođen 1837. Za svećenika zaređen krajem 1859. Djelovao kao duhovni pomoćnik u Seonici u tri navrata, kao i na Širokom Brijegu, potom župnik u rodnoj župi Grabovici, župnik i gvardijan na Širokom Brijegu, kratko župnik u Gradnićima, a od 1880. župnik u Županjcu. Tu je i preminuo 13. kolovoza 1883. u 47. godini života. Pokopan na kolskom groblju.

Fra Danijel Kolak rođen je u Županjcu 1861. Kao student teologije na Širokom Brijegu dobio je sušicu te je poslan kući na oporavak. Preminuo je u Županjcu 16. svibnja 1885. i to prije nego je uspio i ući u rodnu kuću: „Otišao u rodno mjesto da se oporavi i prije nego je na očev prag došao, izdahnuo.“ Pokopan je na kolskom groblju, gdje su se tada pokopavali katolici iz Županjca.

Kamena ljepota na kolskom groblju

Svakako je zanimljivo spomenuti da se na groblju još uvijek nalaze brojni kameni križevi koje nisu uništile moderne grobnice: novih grobnica dakako ima u izobilju, ali je za svaku pohvalu da su uistinu bezbrojni kameni križevi sačuvani i daju groblju poseban izgled. Ante Tadić, koji je već odavno presnimio sve te stare križeve i pokušao odgonetnuti njihove natpise, pokazuje mi tako najzanimljivije među njima: onaj s natpisom na kojem se vidi da je pokojnik bio iz Županjca (jedini takav sačuvan natpis); s najstarijom godinom, 1866. odn. 1875. na grobu u koji je pokopan Niko Lasin; veliki križ s fotografijom staroga Marijana Tadića zv. Bućo (1873.-1948.), pradjeda boksača Pere Tadića i akademika Marka Tadića, a grob je također kameni, u obliku sarkofaga; neke očišćene prekrasne križeve… Uistinu su krajem 19. i početkom 20. stoljeća kolske križeve klesali vrsni meštri u kamenu: križevi su ukrašeni viticama, satovima koji označuju prolaznost svijeta i ljudskog života i brojnim drugim ukrasima. Tu kamenu ljepotu doista treba zaštititi od propadanja i uništavanja jer se slobodno može reći da je do danas najljepši ukras sela Kola, kao i podsjetnik na umjetnost domaćih majstora klesara Ivana Nevistića zv. Šćiga  i sina mu Stjepana, Ante Radoša zv. Gole, Bone Krajine, Ivana Juriča zv. Šišić i Bogdana Juriča zv. Goga te mnogi drugi koji su ranije klesali prekrasne križeve.  Brojna druga naša sela već se ne mogu pohvaliti bilo čime sličnim.

Stećak – simbol imena sela Kola

U neposrednoj blizini katoličkog groblja su ostatci i pravoslavnoga. Srba nije bilo u Kolu, nego su se tu pokopavali oni iz grada Županjca, koji također nisu imali vlastito groblje u gradu. Sačuvano je malo ostataka, od kojih vrijedi spomenuti jedan prevrnuti križ: s donje strane je nekakav natpis, vjerojatno ćirilicom, ali je danas jedva uočljiv i potpuno nečitljiv. Postoji i još jedan grob, neobičan po tome što mu je kao rubnik stavljena jedna kamena ploča koja je očigledno izvorno služila kao poklopac grobnice. I to je iz novijeg doba, ali je teško zaključiti kako je došlo do te transformacije ukrašene ploče.

Ono što je pak neusporedivo zanimljivije jesu tri stećka, od kojih su dva obične amorfne ploče. Treći je stećak najzanimljiviji: i on je ploča, ali je na njezinoj površini isklesan veoma lijepo uspjeli motiv kola; riječ je o dva muškarca na dva kraja i dvije žene između njih, u sredini, a svi se drže visoko uzdignutim rukama. Iznad kola je lijepa bordura, a donji kraj ploče je odlomljen pa ne možemo znati je li kakav ukrasni motiv izvorno bio isklesan i na tome dijelu ploče. Vjerojatno još jedna bordura. Koliko je poznato to su i jedina tri stećka na području sela.

Jedan jedini ukrašeni stećak i na njemu – kolo! Je li ime sela povezano s tim kolom u kojem igraju mladići i djevojke, ili se u starijim vremenima upravo tu okupljala mladež, možda još u predtursko doba, te igrala kolo, pa se onda govorilo: „Idemo u kolo!“ te nakon nastanjivanja ostalo po tome i ime selu – teško je danas znati sa sigurnošću. Svakako – sačuvani stećak jasno pokazuje da se tu prije više stoljeća veselilo životu, između ostalog i igrajući kolo.

Robert Jolić

Komentari (0)

RSS feed Comments

Ime

Komentar

manja | veća

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar