S razlogom se kaže da se ono što nije zapisano nije niti dogodilo. Povijest, učiteljica života satkana je od životnih svjedočanstva. Jedno takvo svjedočanstvo je i Križni put na Bleiburgu Ivana - Ivanka Zvonara, rođenog 5. kolovoza 1924. u selu Kolo pokraj Tomislavgrada.

Njegov život iz dječačkih dana nije se razlikovao od drugih. Godine 1932. pošao je u osnovnu četverogodišnju školu časnih sestara milosrdnica u Tomislavgrad. Kod kuće je još kao dijete s pet godina čuvao ovce i krave, a kasnije obavljao seoske poljoprivredne radove. Teško se živjelo pa je njegovo bezbrižno dječačko doba rano završilo. Otac Lovre malo je bio kod kuće s djecom, jer je radio po Bosni i u Njemačkoj za goli opstanak. Majka Anica kao većina naših majki ostajala je sama s petero djece čuvajući obiteljsko ognjište.

U osamnaestoj godini 1942. odlazi u 17. ustašku bojnu u Bugojno. Nakon obuke premješten je u Jajce, gdje u okršaju s partizanima biva teško u ruku ranjen. Prebačen je u sarajevsku vojnu bolnicu, a kao vojni invalid za kurira u zagrebački vojni stožer. Tu je bio sve do 7. svibnja 1945. kada sa svojom jedinicom kreće prema Bleiburgu, da bi se predali engleskoj vojsci koja ih kukavički razoružava i predaje na milost i nemilost partizana u Dravogradu u Sloveniji. Mnogi na Križnom putu zbog iscrpljenosti nisu uspjeli doći dalje od Maribora. Tu se susreo s bratom Antom, koji je uskoro bačen u jamu Jazovku. Kolona više od tisuću hrvatskih vojnika u kojoj se i on nalazio, pješačila je prema Vukovaru. Kako je vladalo bezvlašće i bezakonje, mnogi zarobljeni vojnici ubijani su bez zakona i suda. U koloni u kojoj se Ivanko nalazio bilo je mladića i starijih ljudi, koji nisu mogli izdržati pa su umirali od gladi i iscrpljenosti.

Da ne bi pomrli od žeđi u listove drveća sakupljali bi rosu i kišu, a znali su jesti i travu. Kada bi nailazili na Križnom putu kroz hrvatska sela, ljudi su im iz kuća bacali hranu. U danu bi prešli 25-30 km. Tko bi od iscrpljenosti pao ne bi ga nosili nego bi ga bacali u jarak ili jamu nastavljajući put. Od Dravograda do Vukovara išli su četrdesetak dana pri čemu je izgubio 30 kg na težini. S tim u vezi Ivanko donosi jednu zanimljivost. Naime, u Varaždinu se slučajno susreo sa zetom Antom Parlovom, kojega nije prepoznao. Jeo je siromašnu juhu sa žlicom koju je pronašao u smeću, a Ante ju je nakratko htio posuditi nakon čega su se prepoznali. Bili su u istoj koloni, a nisu znali jedan za drugoga.

Tisuće hrvatskih vojnika bili su između Vuke i Dunava, odakle su trebali krenuti na 'narodni' sud. Prebačen je u Sisak u 16. jedinicu Jože Vlahovića, gdje ga je komunistička OZNA dva mjeseca držala u zatvoru. Bio je osuđen na tri i pol godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava. Poslan je na izdržavanje zatvorske kazne u Glinu, a nakon toga u Veliku Pisanicu pokraj Bjelovara. Tu je bio središnji hrvatski zatvor za ratne zarobljenike.

U Glini je ostao bez cipela, pa su mu noge tri zimska mjeseca bile zamotane u krpe. U Velikoj Pisanici kao zarobljenici radili su fizičke poslove sječe stabla i sakupljanja sijena za partizanske konje. Jednom prilikom dok su bili na radu, naišli su na jamu iz koje se vidjela noga zakopanoga hrvatskoga domobrana. Pitali su partizanske čuvare tko je tu zakopan na što su im odgovorili, takvi kao što ste i vi. Kod sebe je imao ručni sat, kojega je jednom prilikom bio primoran dati za komad kruha. Partizana je molio da mu ga vrati jer je uspomena, na što je ovaj odgovorio da mu više neće trebati.

Nakon izdržanih trinaest mjeseci zatvora, zagrebačka komisija otpustila ga je kući. On im je, naime, rekao da je rođen dvije godine kasnije i da je bio nasilno kao maloljetnik zavojačen, što je uzeto kao olakšavajuće okolnosti. Sproveden je kući u Kolo, ali se zbog gubitka građanskih prava nije mogao zaposliti. Godine 1948. zaposlio se kao šumarski radnik, nakon čega 1957. polaže i stručni ispit. Na tom radnom mjestu radio je 44 godine, sve do umirovljenja 1984. godine.

Njegovo zanimanje za dnevni tisak i knjige, seže još od «Hrvatskih domobranskih novina» iz 1942. godine. Dok je boravio u zagrebačkoj bolnici na Svetom Duhu, časne sestre bolničarke donosile bi mu različite novine i knjige na čitanje. Želja za znanjem i proučavanjem Biblije, povijesti, medicine, književnosti, gospodarstva i ostalih disciplina neprestano se povećavala. Ono što bi pročitao skupa s novinskim člancima zapisivao je i pohranjivao u mnoštvo bilježnica, a neumorno je pratio vjerski i dnevni tisak. Knjigu voli i od nje živi, što kod drugih često izaziva čuđenje i osuđivanje. Njegov rad dokaz je da knjiga i znanje nisu pridržani samo za ljude s visokom naobrazbom. I dok jedni besposličare, Ivanko strpljivo za svojim radnim stolom dan za danom iščitava retke dnevnoga tiska i knjigâ. Mnogo ih je koji su pisali knjige, dok je ovaj čovjek živa otvorena knjiga, sudionik i svjedok povijesnog stradanja Hrvatskoga naroda na Bleiburškom polju i Križnom putu.

«Politički zatvorenik», god. XI., br. 112./113., srpanj kolovoz 2001., str. 47.-48.

Komentari (0)

Ime

Komentar

manja | veća

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar