Marko Zvonar-Zlatni i Jozo Tadić-Šepić
Autor Maxo Srijeda, 09 Prosinac 2009 02:00
Po riječima Aurelija Augustina: «Tri su vremena: sadašnje u prošlosti, sadašnje u sadašnjosti i sadašnje u budućnosti. Sadašnjost u prošlosti je pamćenje, sadašnjost u sadašnjosti je gledanje, sadašnjost u budućnosti je iščekivanje.» Kako bi znali trijezno živjeli u sadašnjem vremenu u suočavanju sa svim nedaćama, iščekujući i gradeći bolju budućnost hrvatskoga naroda, potrebno je znati čuvati i cijeniti njegovu slavnu, a ujedno tešku i krvavu prošlost u borbi za slobodu i neovisnost.
Nedavno smo se susreli s ratnim kolegama i suputnicima bleiburškoga križnoga puta, susjedima u duvanjskom mjestu Kolo, Markom Zvonarom «Zlatnim» i Jozom Tadićem «Šepićem». Nakon suprugine smrti teško pokretni Jozo, trenutno je smješten u staračkom domu u Tomislavgradu, gdje smo s njim i Markom razgovarali. U hrvatski povijesni mozaik njih dvojica ugradili su svoje životne kamenčiće, koje smo zabilježili i otrgli zaboravu.
Marko Zvonar dragovoljac postrojbi Luburića i Bobana
Marko je rođen 1923. godine od roditelja Ivana i Matije rođ. Perić. Unatoč godinama još je prilično dobroga zdravlja. O svojemu životu i ratnim godinama svjedoči: «U vojsku sam otišao na Kalandoru 1942. godine, kao dragovoljac ustaške vojske. U Duvnu sam nekoliko dana bio na obuci, a potom smo prebačeni u posuško selo Rastovaču, gdje smo se par dana obučavali u civilnoj odjeći. Tu nas je iz mojega sela Kola bilo desetak: Mate Tadić «Mateško», Jozo Madunić Antin, Jandre Jurič Marijanov, Marko Tadić Perin i drugi. Iz Posušja smo otišli u Imotski gdje smo dobili vojničku odjeću i nešto naoružanja, pušaka i minobacača. Osnovana je jedna dobra satnija od Duvnjaka. Tu smo se zadržali neko vrijeme, odakle smo otišli u Hercegovinu u selo Stilji između Čapljine i Mostara, gdje smo boravili mjesec i pol dana. Iz toga sela svi stanovnici su pobjegli od Talijana, od kojih je ostao tek jedan stariji čovjek. Odatle smo kamionima preko Bugojna, Zagreba i Rijeke prebačeni u Liku, a pripadali smo postrojbi Maksa Luburića.
U Zagrebu su nas dobro obukli i dali dobro naoružanje. Preko Ljubljane smo otišli u Rijeku, jer se preko Like nije moglo putovati. U Rijeci su nas dočekali Talijani i lijepo nas primili. Dobili smo dovoljno hrane i odjeće. Odatle smo otišli u Karlobag, gdje se nalazilo 11.000 Talijana i tu smo ostali neko vrijeme. Odatle smo prebačeni na otok Pag, gdje sam susreo Ivana Tadića «Brkića». Bili smo stacionirani u tvornici soli, gdje nas je bilo više od 600. Po nas su došli s četiri velika čamca i odvezli nas na iskrcavanje ispod Velebita. Taj dan smo pridanili na Velebitu, gdje smo dobili dovoljno kruha i gulaša a iduću smo noć krenuli dalje. Došavši do Brušana, krenuli smo prema Gospiću.
U Brušanima 1943. godine, dobro naoružani sukobili smo se s partizanima i oslobodili to mjesto. Naš je zapovjednik bio Sudar iz Like. Tu smo opkolili partizane i sve ih poništili. Talijani su iz Karlobaga htjeli proći prema Gospiću, ali nisu mogli, jer su oko Gospića bile jake partizanke postrojbe, koje smo sredili u Brušanima. Nakon toga vratili su nas u Oštarije, gdje smo pomogli Talijanima. Nedaleko od Brušana smještena su dva Srpska sela Divosela, ali s njima nismo imali problema. Za tri dana krenuli smo prema Gospiću, gdje su ispred grada na brdu bili ukopani partizani. Naša postrojba prošla je domobrane i Talijane, opkolila brdo na kojemu su bili partizani i sve ih potukli oslobodivši Gospić.
Nakon par dana krenuli smo u oslobađanja Bihaća. Preko mosta su prešle naše dvije satnije, ali nakon neuspjeha probijanja prema Bihaću i jer su mnogi naši izginuli, vratili smo se ponovno u Gospić. Tu smo ostali dva do tri mjeseca, a potom vlakom preko Karlobaga i Rijeke otputovali za Zagreb. Odatle smo otišli do Jasenovca, gdje smo bili smješteni po okolnim selima. Imao sam stričevića komunistu u zagrebačkom zatvoru, kojega sam htio spasiti, ali nije htio jer je bio žestoki komunista.
Tada je i meni već bilo dodijalo pa sam tražio odsustvo, nakon čega sam otišao kući. Kada sam se htio ponovno vratiti, nije bilo prijevoza. S povratkom u Zagreb, otišao sam u Koprivnicu u postrojbu kod Ranka Bobana u crnu legiju. U toj postrojbi našao sam Jozu Džankića, Ilu Pašalića Božina, Ilu Juriča Marijanova i Ivana Juriča Bogdanova.
Na križnom putu partizani su nas ubijali na svakom koraku
»Odatle smo se povlačili preko Koprivnice u Zagreb. Nakon dolaska u Zagreb nikoga više u gradu nije bilo, jer su svi iz njega otišli. Preko Slovenije imali smo jake partizanke otpore, a već su bili pristigli Bugari, Rumunji i Englezi. Kada smo stigli na Bleiburško polje započeli su pregovori s Englezima, ali smo prije toga bili prisiljeni odložiti oružje. Nakon predavanja oružja, oko nas su dovezli tenkove i topove, pa više nije bilo mrdanja. Kad smo odatle pokupljeni u kolonu Križnoga puta, partizani su nas udarali i ubijali na svakom koraku. U koloni smo preko Zidanoga mosta, Maribora, Celja i Zagreba krenuli prema Bjelovaru, Koprivnicu i Požegi. Bio sam očevidac kada su u koloni ubijena dva brata Livnjaka. Jedan od njih nije mogao hodati jer je bio iscrpljen i umoran, a drugi mu je htio pomoći. To je bi pravi pakao sa stotinama mrtvih.
U ISTOJ KOLONI S BLEIBURGAS Jozom Tadićem «Šepićem», susreo sam se na Bleiburgu. Skupa smo se u istoj koloni vraćali do Požege, gdje smo ispunjavali dobivene listove s upitnicima. Dok smo to popunjavali, jedna nas je partizanka promatrala. Nakon što je vidjela što smo napisali, reče nam da ponovno napišemo kako smo u vojsku došli 1943. ili 1944., godine a ne kako smo mi napisali 1942. godine. Ona je vjerojatno bila iz naših krajeva, po ponašanju možda Kupreška. S dolaskom u Slavonski Brod, za jelo smo dobili nekakve neslane kaše. Preko Zenice gdje smo se malo zadržali, uputili smo se za Sarajevo. Tu smo raspoređeni na dosluženje vojnoga roka, a određeni smo u 17. brigadu. U njoj sam još služio tri i pol godine, a kući sam se vratio tek 1947. godine. U partizanskoj smo vojsci ganjali četnike po Romaniji.
U vrijeme demobilizacije u Sarajevu s nama je bio Ante Penavić iz Širokoga Brijega. Kao pismen radio je u magazinu kao knjigovođa. Jednom zgodom bio sam optužen da nisam htio pjevati: «Druže Tito, zdravo, zdravo.» Od dvojice vojnika koji su po mene došli bio sam uhapšen i sproveden u vojni zatvor. Svako sam jutro išao na ispitivanje u vojarnu »Jajce», koja je bila smještena na putu od Sarajeva prema Višegradu. Nisam shvatio razlog moga zatvaranja, dok mi partizanski zapovjednik nije rekao: «Zašto nisi pjevao ujutro za vrijeme umivanja, kao i svi ostali pjesmu 'Druže Tito, zdravo, zdravo, sve što činiš imaš pravo.'» Nakon toga i ja sam nastavio pjevati kao i svi ostali, pa više nije bilo problema.
Nakon demobilizacije 1948. godine, nitko mi ništa nije pomagao osim što mi je otac Ivan poslao civilno odijelo za demobilizaciju. Nakon dolaska kući u Kolo, nastavio sam raditi na farmi u državnom dobru, a kasnije u kamenolomu, Crnoj Gori, Austriji i Njemačkoj. Godine 1948. oženio sam se Jakom rođ. Madunić, a s povratkom s privremenoga rada iz Njemačke nastavio sam raditi u građevinskoj firmi, nakon čega sam završio svoj radni vijek.»
Jozo Tadić vojni dragovoljac i ranjenik
Na Markove riječi nadovezuje se godinu dana stariji Jozo Tadić «Šepić», rođen 1922. godine od roditelja Marka i Mace rođ. Perić. «Otišao sam kao dragovoljac u ustašku vojsku 1942. godine. Nakon vojačenja u Bugojnu gdje sam ostao nekoliko mjeseci, otišli smo u Jajce. Zapovjednik našoj postrojbi bio je Luka Medvidović s kojim smo išli sve do Bleiburga. Najviše je borbi bilo oko Jajca, gdje su poginula petorica Koljana: Mile Budimir, Jozo Madunić, Marko Tadić i Mile Markičin. Na planini Komaru bio sam od gelera granate ranjen u leđa, jer se nisam sklonio dok sam zapovjedniku sam nosio poruku. Nakon ranjavanja kroz krumpire i kukuruz dovukao sam se do ceste, a bolničkim kolima prebačen sam u Travnik. Jedan nas je časnik poslao u sarajevku koševsku bolnicu. Tu me je prepoznao moj bliži rođak, koji je radio u bolničkom magazinu. Nisam bio teško ranjen pa sam ubrzo izišao iz bolnice i sa svojom postrojbom otišao preko Zagreba do Bleiburga.
Nakon što smo se predali i položili oružje, Luka Perković i ja otišli smo u jednu kuću, a odatle preko mosta prešli u Sloveniju. Tu su nas stavili u kolonu Križnoga puta, dok nas partizani prate šmajserima i neprestano pucaju iznad nas, oko nas i po nama.
Silom skinuta odjeća i zguljen prsten
Kad smo došli u Visoko skinuli su nam svu odjeću, a meni su silom s ruke zgulili zlatni prsten koji je već bio urastao u meso od prsta. Govorio sam ih da ga presijeku, kako bi ga lakše skinuli da mi ne oštete prst, ali nisu htjeli već su ga na silu zgulili oštetivši kožu i prst. Cijeli taj put Marko i ja skupa smo se vraćali do Sarajeva, a nakon dosluženja vojnoga roka po Romaniji smo opet skupa hvatali četnike. Nakon demobilizacije i povratka kući 1947. godine, oženio sam se s Anđom rođ. Pašalić i nastavio kao poljoprivrednik živjeti i raditi u rodnoj kući.»
Zaključna misao
Poznato je da su se hrvatski vojnici u svim ratovima kroz povijest odlikovali domoljubljem, hrabrošću i neustrašivošću. U to smo se uvjerili u nedavnom domovinskom ratu u što se odavno osvjedočio i francuski vojskovođa Napoleon Bonaparte, koji jednom zgodom dok se pripremao na rat reče: «Da mi je više ovako hrabrih vojnika», misleći na Hrvate, «brzo bih pokorio Europu!» Nažalost, hrvatski se narod borio u vojskama različitih vladara, često ratujući jedni protiv drugih.
Slično se događalo i u Drugom svjetskom ratu u kojemu je znalo bivati da je jedan brat bio na strani domobrana ili ustaša, a drugi u partizanima. Koncem rata mnogi su hrvatski vojnici bili prisiljeni na prelazak iz domobrana u partizane, boreći se na strani dojučerašnjih neprijatelja. Sanjajući stoljećima o slobodi i svojoj državi, hrvatski ju je narod dosanjao i ostvario upravo u našemu vremenu. U zalog i obvezu dopalo nam je čuvati krvavo stečenu slobodu svojega naroda, jer kako veli naš veliki pjesnik Ivan Gundulić: «O lijepa, o draga, o slatka Slobodo… sva srebra, sva zlata, svi ljucki životi ne mogu biti plata tvôj čistoj ljepoti.»
Fotografije:
1. Markova vojna iskaznica s podatcima nakon demobilizacije iz 1947. godine.
2. Marko iz 1965. godine iz vremena boravka na privremenom radu u Austriji.
3. Markov snimak iz 1970.-ih godina.
4. Markova fotografija iz 1993. godine.
5.6. Jozo Tadić-Šepić i Marko Zvonar-Zlatni 2004. godine
Mate Tadić & Želimir Crnogorac
«Politički zatvorenik», god. XV., br. 155., veljača 2005., str. 36.-37.
Donacije
MJESNA ZAJEDNICA KOLO
KOLO BB
TOMISLAVGRAD
Unicredit banka
338 230 220 056 3588
Uplate iz inozemstva:
SWIFT: UNCRBA22
IBAN BA39 338 060 481 689 8792
Novi tomislavgradski portal
