Po riječima Aurelija Augustina: «Tri su vremena: sadašnje u prošlosti, sadašnje u sadašnjosti i sadašnje u budućnosti. Sadašnjost u prošlosti je pamćenje, sadašnjost u sadašnjosti je gledanje, sadašnjost u budućnosti je iščekivanje.» Kako bi znali trijezno živjeli u sadašnjem vremenu u suočavanju sa svim nedaćama, iščekujući i gradeći bolju budućnost hrvatskoga naroda, potrebno je znati čuvati i cijeniti njegovu slavnu, a ujedno tešku i krvavu prošlost u borbi za slobodu i neovisnost.

Nedavno smo se susreli s ratnim kolegama i suputnicima bleiburškoga križnoga puta, susjedima u duvanjskom mjestu Kolo, Markom Zvonarom «Zlatnim» i Jozom Tadićem «Šepićem». Nakon suprugine smrti teško pokretni Jozo, trenutno je smješten u staračkom domu u Tomislavgradu, gdje smo s njim i Markom razgovarali. U hrvatski povijesni mozaik njih dvojica ugradili su svoje životne kamenčiće, koje smo zabilježili i otrgli zaboravu.

Marko Zvonar dragovoljac postrojbi Luburića i Bobana

Marko je rođen 1923. godine od roditelja Ivana i Matije rođ. Perić. Unatoč godinama još je prilično dobroga zdravlja. O svojemu životu i ratnim godinama svjedoči: «U vojsku sam otišao na Kalandoru 1942. godine, kao dragovoljac ustaške vojske. U Duvnu sam nekoliko dana bio na obuci, a potom smo prebačeni u posuško selo Rastovaču, gdje smo se par dana obučavali u civilnoj odjeći. Tu nas je iz mojega sela Kola bilo desetak: Mate Tadić «Mateško», Jozo Madunić Antin, Jandre Jurič Marijanov, Marko Tadić Perin i drugi. Iz Posušja smo otišli u Imotski gdje smo dobili vojničku odjeću i nešto naoružanja, pušaka i minobacača. Osnovana je jedna dobra satnija od Duvnjaka. Tu smo se zadržali neko vrijeme, odakle smo otišli u Hercegovinu u selo Stilji između Čapljine i Mostara, gdje smo boravili mjesec i pol dana. Iz toga sela svi stanovnici su pobjegli od Talijana, od kojih je ostao tek jedan stariji čovjek. Odatle smo kamionima preko Bugojna, Zagreba i Rijeke prebačeni u Liku, a pripadali smo postrojbi Maksa Luburića.

U Zagrebu su nas dobro obukli i dali dobro naoružanje. Preko Ljubljane smo otišli u Rijeku, jer se preko Like nije moglo putovati. U Rijeci su nas dočekali Talijani i lijepo nas primili. Dobili smo dovoljno hrane i odjeće. Odatle smo otišli u Karlobag, gdje se nalazilo 11.000 Talijana i tu smo ostali neko vrijeme. Odatle smo prebačeni na otok Pag, gdje sam susreo Ivana Tadića «Brkića». Bili smo stacionirani u tvornici soli, gdje nas je bilo više od 600. Po nas su došli s četiri velika čamca i odvezli nas na iskrcavanje ispod Velebita. Taj dan smo pridanili na Velebitu, gdje smo dobili dovoljno kruha i gulaša a iduću smo noć krenuli dalje. Došavši do Brušana, krenuli smo prema Gospiću.

U Brušanima 1943. godine, dobro naoružani sukobili smo se s partizanima i oslobodili to mjesto. Naš je zapovjednik bio Sudar iz Like. Tu smo opkolili partizane i sve ih poništili. Talijani su iz Karlobaga htjeli proći prema Gospiću, ali nisu mogli, jer su oko Gospića bile jake partizanke postrojbe, koje smo sredili u Brušanima. Nakon toga vratili su nas u Oštarije, gdje smo pomogli Talijanima. Nedaleko od Brušana smještena su dva Srpska sela Divosela, ali s njima nismo imali problema. Za tri dana krenuli smo prema Gospiću, gdje su ispred grada na brdu bili ukopani partizani. Naša postrojba prošla je domobrane i Talijane, opkolila brdo na kojemu su bili partizani i sve ih potukli oslobodivši Gospić.

Nakon par dana krenuli smo u oslobađanja Bihaća. Preko mosta su prešle naše dvije satnije, ali nakon neuspjeha probijanja prema Bihaću i jer su mnogi naši izginuli, vratili smo se ponovno u Gospić. Tu smo ostali dva do tri mjeseca, a potom vlakom preko Karlobaga i Rijeke otputovali za Zagreb. Odatle smo otišli do Jasenovca, gdje smo bili smješteni po okolnim selima. Imao sam stričevića komunistu u zagrebačkom zatvoru, kojega sam htio spasiti, ali nije htio jer je bio žestoki komunista.

Tada je i meni već bilo dodijalo pa sam tražio odsustvo, nakon čega sam otišao kući. Kada sam se htio ponovno vratiti, nije bilo prijevoza. S povratkom u Zagreb, otišao sam u Koprivnicu u postrojbu kod Ranka Bobana u crnu legiju. U toj postrojbi našao sam Jozu Džankića, Ilu Pašalića Božina, Ilu Juriča Marijanova i Ivana Juriča Bogdanova.

Na križnom putu partizani su nas ubijali na svakom koraku

»Odatle smo se povlačili preko Koprivnice u Zagreb. Nakon dolaska u Zagreb nikoga više u gradu nije bilo, jer su svi iz njega otišli. Preko Slovenije imali smo jake partizanke otpore, a već su bili pristigli Bugari, Rumunji i Englezi. Kada smo stigli na Bleiburško polje započeli su pregovori s Englezima, ali smo prije toga bili prisiljeni odložiti oružje. Nakon predavanja oružja, oko nas su dovezli tenkove i topove, pa više nije bilo mrdanja. Kad smo odatle pokupljeni u kolonu Križnoga puta, partizani su nas udarali i ubijali na svakom koraku. U koloni smo preko Zidanoga mosta, Maribora, Celja i Zagreba krenuli prema Bjelovaru, Koprivnicu i Požegi. Bio sam očevidac kada su u koloni ubijena dva brata Livnjaka. Jedan od njih nije mogao hodati jer je bio iscrpljen i umoran, a drugi mu je htio pomoći. To je bi pravi pakao sa stotinama mrtvih.

U ISTOJ KOLONI S BLEIBURGAS Jozom Tadićem «Šepićem», susreo sam se na Bleiburgu. Skupa smo se u istoj koloni vraćali do Požege, gdje smo ispunjavali dobivene listove s upitnicima. Dok smo to popunjavali, jedna nas je partizanka promatrala. Nakon što je vidjela što smo napisali, reče nam da ponovno napišemo kako smo u vojsku došli 1943. ili 1944., godine a ne kako smo mi napisali 1942. godine. Ona je vjerojatno bila iz naših krajeva, po ponašanju možda Kupreška. S dolaskom u Slavonski Brod, za jelo smo dobili nekakve neslane kaše. Preko Zenice gdje smo se malo zadržali, uputili smo se za Sarajevo. Tu smo raspoređeni na dosluženje vojnoga roka, a određeni smo u 17. brigadu. U njoj sam još služio tri i pol godine, a kući sam se vratio tek 1947. godine. U partizanskoj smo vojsci ganjali četnike po Romaniji.

U vrijeme demobilizacije u Sarajevu s nama je bio Ante Penavić iz Širokoga Brijega. Kao pismen radio je u magazinu kao knjigovođa. Jednom zgodom bio sam optužen da nisam htio pjevati: «Druže Tito, zdravo, zdravo.» Od dvojice vojnika koji su po mene došli bio sam uhapšen i sproveden u vojni zatvor. Svako sam jutro išao na ispitivanje u vojarnu »Jajce», koja je bila smještena na putu od Sarajeva prema Višegradu. Nisam shvatio razlog moga zatvaranja, dok mi partizanski zapovjednik nije rekao: «Zašto nisi pjevao ujutro za vrijeme umivanja, kao i svi ostali pjesmu 'Druže Tito, zdravo, zdravo, sve što činiš imaš pravo.'» Nakon toga i ja sam nastavio pjevati kao i svi ostali, pa više nije bilo problema.

Nakon demobilizacije 1948. godine, nitko mi ništa nije pomagao osim što mi je otac Ivan poslao civilno odijelo za demobilizaciju. Nakon dolaska kući u Kolo, nastavio sam raditi na farmi u državnom dobru, a kasnije u kamenolomu, Crnoj Gori, Austriji i Njemačkoj. Godine 1948. oženio sam se Jakom rođ. Madunić, a s povratkom s privremenoga rada iz Njemačke nastavio sam raditi u građevinskoj firmi, nakon čega sam završio svoj radni vijek.»

Jozo Tadić vojni dragovoljac i ranjenik

Na Markove riječi nadovezuje se godinu dana stariji Jozo Tadić «Šepić», rođen 1922. godine od roditelja Marka i Mace rođ. Perić. «Otišao sam kao dragovoljac u ustašku vojsku 1942. godine. Nakon vojačenja u Bugojnu gdje sam ostao nekoliko mjeseci, otišli smo u Jajce. Zapovjednik našoj postrojbi bio je Luka Medvidović s kojim smo išli sve do Bleiburga. Najviše je borbi bilo oko Jajca, gdje su poginula petorica Koljana: Mile Budimir, Jozo Madunić, Marko Tadić i Mile Markičin. Na planini Komaru bio sam od gelera granate ranjen u leđa, jer se nisam sklonio dok sam zapovjedniku sam nosio poruku. Nakon ranjavanja kroz krumpire i kukuruz dovukao sam se do ceste, a bolničkim kolima prebačen sam u Travnik. Jedan nas je časnik poslao u sarajevku koševsku bolnicu. Tu me je prepoznao moj bliži rođak, koji je radio u bolničkom magazinu. Nisam bio teško ranjen pa sam ubrzo izišao iz bolnice i sa svojom postrojbom otišao preko Zagreba do Bleiburga.

Nakon što smo se predali i položili oružje, Luka Perković i ja otišli smo u jednu kuću, a odatle preko mosta prešli u Sloveniju. Tu su nas stavili u kolonu Križnoga puta, dok nas partizani prate šmajserima i neprestano pucaju iznad nas, oko nas i po nama.

Silom skinuta odjeća i zguljen prsten

Kad smo došli u Visoko skinuli su nam svu odjeću, a meni su silom s ruke zgulili zlatni prsten koji je već bio urastao u meso od prsta. Govorio sam ih da ga presijeku, kako bi ga lakše skinuli da mi ne oštete prst, ali nisu htjeli već su ga na silu zgulili oštetivši kožu i prst. Cijeli taj put Marko i ja skupa smo se vraćali do Sarajeva, a nakon dosluženja vojnoga roka po Romaniji smo opet skupa hvatali četnike. Nakon demobilizacije i povratka kući 1947. godine, oženio sam se s Anđom rođ. Pašalić i nastavio kao poljoprivrednik živjeti i raditi u rodnoj kući.»

Zaključna misao

Poznato je da su se hrvatski vojnici u svim ratovima kroz povijest odlikovali domoljubljem, hrabrošću i neustrašivošću. U to smo se uvjerili u nedavnom domovinskom ratu u što se odavno osvjedočio i francuski vojskovođa Napoleon Bonaparte, koji jednom zgodom dok se pripremao na rat reče: «Da mi je više ovako hrabrih vojnika», misleći na Hrvate, «brzo bih pokorio Europu!» Nažalost, hrvatski se narod borio u vojskama različitih vladara, često ratujući jedni protiv drugih.

Slično se događalo i u Drugom svjetskom ratu u kojemu je znalo bivati da je jedan brat bio na strani domobrana ili ustaša, a drugi u partizanima. Koncem rata mnogi su hrvatski vojnici bili prisiljeni na prelazak iz domobrana u partizane, boreći se na strani dojučerašnjih neprijatelja. Sanjajući stoljećima o slobodi i svojoj državi, hrvatski ju je narod dosanjao i ostvario upravo u našemu vremenu. U zalog i obvezu dopalo nam je čuvati krvavo stečenu slobodu svojega naroda, jer kako veli naš veliki pjesnik Ivan Gundulić: «O lijepa, o draga, o slatka Slobodo… sva srebra, sva zlata, svi ljucki životi ne mogu biti plata tvôj čistoj ljepoti.»

Fotografije:
1.   Markova vojna iskaznica s podatcima nakon demobilizacije iz 1947. godine.
2.   Marko iz 1965. godine iz vremena boravka na privremenom radu u Austriji.
3.   Markov snimak iz 1970.-ih godina.
4.   Markova fotografija iz 1993. godine.
5.6. Jozo Tadić-Šepić i Marko Zvonar-Zlatni 2004. godine

Mate Tadić & Želimir Crnogorac

«Politički zatvorenik», god. XV., br. 155., veljača 2005., str. 36.-37.

Komentari (6)

...
napisao slučajni prolaznik, Prosinac 10, 2009

Ovo je dokaz kako je lijepo kada se neke stvari zapišu i ostanu za vječnost iako su Jozo i Marko preminuli njihovo svjedočanstvo ostaje kao trajan spomen i primjer nama mlađima i generacijama koje dolaze.

...
napisao Slučajni partneri, Prosinac 10, 2009

slučajni prolaznik = autor teksta

...
napisao slučajni prolaznik, Prosinac 10, 2009

more bit da bidne, more bit da nebidne

...
napisao telenat, Prosinac 12, 2009

zanimljivo !!!

...
napisao !!!!!!!!!, Prosinac 15, 2009

nek im je vječna slava i hvala

...
napisao Branitelj, Prosinac 16, 2009

svaka im dala!!!!

Ime

Komentar

manja | veća

Dodaj komentar