RATNI PUT MATE TADIĆA «MATEŠKA»

U DRUGOM SVJETSKOM RATU

(Kolo 19. siječnja 1922. – 14. travnja 2009.)

U vojsci 1942. s Koljanima kao topnik

Mate se prisjeća: „Rođen sam 19. siječnja 1922. godine u duvanjskom mjestu Kolo, od oca Ilije 1891.-1944.) i majke Tade 'Nane' rođ. Nevistić (1896.-1982.). U vojsku sam otišao 1942. godine, nakon što je desetoricu mladića Maks Luburić sakupio iz našega sela Kola i odveo u Posušje gdje smo uvježbavani. Te su godine partizani došli zauzimati Duvno, a mi smo iz Posušja krenuli prema Duvnu. Bio  sam topnik kod topa, koji se nalazio na Dizdarevu Gumnu. Partizani su navalili s velikom silom i potjerali nas. Vukao sam top preko Duvanjskoga polja prema Roškom Polju, ali s njim nismo mogli dalje, pa smo ga ostavili  u grmlju. Krenuli smo prema Posušju, gdje se nismo mogli zadržati pa su nas premjestili u Imotski. S nama su bili svi Duvnjaci: Marko Tadić, Pere Perić, Jandre Jurić koji živi u Vinkovcima po zanimanju lugar, Ivan Perić koji je poginuo na Blažuju, Marko Zvonar 'Zlatni' koji je uvijek bio sa mnom. Jozo Tadić 'Šepić' je bio u crnoj legiji, a naša je bila Luburićeva žuta postrojba. Tu je još bio Jozo Gogić, kao i Marinko Marojević koji je poginuo u Lici. Tada smo otišli u Imotski, a odatle za Grude. Cijelu smo zimu proveli na Ledincu, gdje smo držali položaje.

Preko Duvna, Bugojna i Zagreba do Rijeke

Tada je k nama došao zapovjednik crne legije Sudar, koji nas je odveo preko Duvna, Bugojna i Zagreba do Rijeke. U Rijeci nas je dočekala talijanska vojska, koji su nam dali hrane i odjeće, a odatle su nas ukrcali u brod i odvezli na otok Pag. Tu smo se zadržali nekoliko dana da se skupimo, a odatle smo ponovno brodom došli do ispod Velebita. Nakon iskrcavanja preko Velebita krenuli smo do Brušana, rodnoga mjesta zapovjednika Sudara. Tu su nas podijelili u desetine, ali smo izgubili veze između desetina. Partizani su išli iz Oštarija prema Brušanima. Mogli smo ih sve zarobiti da između postrojbi nismo izgubili veze. Gospić je bio opkoljen i trebali smo ga osloboditi, kako bi povezali liniju Gospić – Karlobag. To smo i učinili. Gospić smo čuvali dok su se u Ličkom Osijeku nalazili partizani, a dijelio nas je most. Po danu smo čuvali položaje na rijeci Lici, a po noći se povlačili u Gospić. Došla je i zapovijed da zauzmemo most, ali nismo uspjeli nakon čega smo se vratili u Gospić. Nakon pola godine iz Like smo otišli za Jasenovac. Uokolo smo bili raspoređeni, a mene je zapalo u mjesto Mlaku da službujem kao telefonist.

Dorojnik na Biokovu i u vojsci Mirka Kapulice

Iz Mlake sam otišao na kurs za podooficira – dorojnika, kojega sam i završio. Nakon toga 1944. godine, otišao sam kući na odsustvo. Sa odsustva se nisam vratio u Jasenovac, već u ustašku postrojbu pod zapovjedništvom Dane Miloša. Odatle smo išli ganjati partizane po planini Biokovu. To mi se nije sviđalo pa sam se ponovno vratio kući u Duvno i prijavio u vojsku Mirka Kapulice, nakon čega sam vojevao po duvanjskom kraju.

Koncem 1944. godine partizani su osvojili Duvno i dio Dalmacije. Kuda ćeš sad!? U partizane! Nemaš izbora! Partizani k'o lopovi nas odvedu na Posušje, gdje smo se krili u bunkerima. Odatle su nas poslali na Knin da gonimo Nijemce i četnike. Tri smo se dana borili na Kninu bez hrane i spavanja. Bili smo stacionirani u dolini rijeke Zrmanje. Kad nam je i to dodijalo, vratili su nas na osvajanje Mostara. Ali Ivan Perić 'Pinćo' i ja smo preko mosta Perinuše otišli za Imotski i došli do Joze Petrica 'Pilića' u Posušju. Tu smo noćili, a sutra bez straha s puškama preko ramena došli do Pokrajčića kuća i stigli upravo na ručak. Pitaju nas: 'Gdje ste bili?', a mi odgovaramo: 'Na Kninu', da smo ga oslobodili i da su nas pustili kući. Partizanski zapovjednik Marelja nas pita: 'Od kuda smo došli kući?', a susretosmo i Jozu Madunića 'Jozinu' koji je u polju čuvao ovce. Pitamo ga: 'Ima li partizana?' On nam odgovara: 'Puno ih je selo.' Ušli smo u selo i u našoj obiteljskoj staroj kući, današnjoj brata Martina pojati, iskopali bunker i sakrili se gdje smo proboravili nekoliko dana.

Nemaš kamo već opet partizanima. Livnjak komesar Baković je bio u partizanima. Nakon večere, otišli smo u partizanski štab prijaviti se. Tamo je bio Ivan Perić 'Pinćo'. Komesar nam reče da je znao za nas čim smo stigli u selo, ali je čekao da se sami dođemo prijaviti. Kaže nam: 'Idite vi kamo hoćete. Slobodno Kapulici', jer nas on neće primiti.

Bože Mišković je bio zapovjednik Duvanjsko-livanjskoga odreda. Nakon što smo do njega došli reče nam: 'Idite kući i ujutro dođite'. Mi ujutro došli a Ante Papić 'Antica', koji je bio ustaški vodnik nije se smio javiti. Tu je bio neki zapovjednik bataljuna čijega se imena ne sjećam, jer je bio iz daljega – neki stari partizan. Ja sam prije rekao ujaku Martinu da me odredi u pozadinu, a ne u četu. Odredio me u prateću, gdje sam bio cijelu zimu. U svojoj kući nikada nisam noćio, a to se događalo početkom 1945. godine.

Preko Fojnice, Zenice i Karlovca do Zidanoga Mosta

Tada se formirala brigada pa smo otišli u Fojnicu. Tu su nas rasporedili u Sedmu krajišku brigadu. Odatle smo išli za Maglaj, Kakanj, Semizovac i Zenicu. Borili smo se s Nijemcima, koji su bili u povlačenju. Osvojili smo Semizovac, Visoko i Zenicu, a odatle krenuli na Banja Luku. Preko Bosanske Krupe krenuli smo prema Karlovcu, gdje smo se zaustavili u jednome šumarku i pritajeni nismo pucali jer su Nijemci bili jako dobro naoružani. Ivan Ivančić koji je bio sa mnom, pucao bi, ali mu nisam dopustio, govoreći da šuti i tako smo pritajeno ostali živi naslonjeni uz drvo, dok su Nijemci i ustaše prolazili.

Od Karlovca smo došli do Zidanoga Mosta, gdje smo imali teške mitraljeze, a s druge strane rijeke prolazili su ustaše i civili. Prošli smo s druge strane rijeke da vidimo ima li tko poznat. Došao je Ivanko Nevistić, koji je bio u koloni zarobljenika. Rekli su im da odlože oružje i da su slobodni. Zvali smo ga da ide s nama, na što nam reče: 'Ja idem kući', ali do nje nikada nije došao, jer su ga partizani ubili u koloni.

Zadatkom od Rijeke do Beograda i demobilizacija

Odatle su našu jedinicu vratili u Đakovo, gdje sam određen za kurs u Požegu. Tu sam od poznanika vidio samo jednoga Duvanjskoga muslimana, koji mi reče: 'Mate, eno ti Koljana dolje u logoru',  a ja sretan da vidim naše ljude. Nisam im ništa imao donijeti osim malo rakije. Ja sam bio partizan, a oni u logoru u ustaškoj vojsci. Stražar neda ući u logor pa sam ih zvao da iziđu iza žice vani. Malo smo razgovarali, ali kada sam sutradan došao više nije bilo ulaska na kapiju. U Požegu sam bio na kursu mjesec dana i učio 'partizanski nauk'. Neki od zarobljenika pušteni su iz logora, a ja sam ih vježbao. Poslije toga sam mjesec dana, otišao kući na odsustvo.

Nakon povratka u Požegu, prebacili su me u Rijeku da čuvam petnaestoricu zarobljenih njemačkih generala, oficira, majora i drugih. Mujo Begić i ja dobili smo zadatak da ih sprovedemo u Beograd. Kako ćeš kad ne znaš njemački jezik govoriti niti razumjeti. Doveli smo ih do Zemuna, ali nismo znali doći do partizanske komande. Poveli smo ih preko mosta, a Nijemci kao pametni ljudi, gledaju kamo ćemo s njima. Nakon raspitivanja kod civila koji su nas uputili, vratili smo se i predali ih partizanima. Kad smo ih predali Srbima, oni ih prihvatili kao vuci oduzevši im sve stvari što su kod sebe imali, a nama su potpisali da smo ih u redu predali. Nakon toga smo se vratili u Rijeku, kada smo raspoređeni u 33. srbijansku diviziju. Nakon kratkoga vremena otišao sam kući na odsustvo. Za boravka kod kuće proglašena je demobilizacija našega 1922. godišta i tako sam završio vojsku.

Tifus 1944. usmrtio dvadesetak Koljana

Otac Iija je 21. srpnja 1944. godine umro od bolesti tifusa, kojega su donijeli partizani. Iste 1944. godine od tifusa je umrlo dvadesetak Koljana, a među njima i šestorica Tadića: Marko, Mate 'Mateško', Dujo, Pere 'Periša', Marijan i moj otac Ile. Otac mi je umro relativno rano u 51. godini života, a majka Tada 'Nana' 1982. u 86. godini života. Nakon očeve smrti u rodnoj sam kući bio najstariji, a bilo nas je jedanaestero djece. Otac mi je po političkom uvjerenju bio za hrvatsku stranku Vladka Mačeka, a protiv Kraljevine Jugoslavije i srpske dinastije Karađorđevića.

Dvadesetih godina XX. stoljeća, otac Ilija Kraljevini Jugoslaviji nije htio plaćati porez na zemlju, već je iščekivao hrvatsku državu kojoj bi plaćao. Savjetovali su mu da za desetero djece plati tek deset dinara. Pošto nije htio otjerali su nam dvije krave, koje smo imali za nadoknadu poreza pa je nas desetero djece ostalo bez mlijeka. Ljudi toga vremena nisu mnogo ili ništa imali, ali su bili zagrijani za stvaranje hrvatske države.

Matičar, poljoprivrednik i gastarbajter

Poslije sam radio kao i pok. otac Ilija u poljoprivredi, a oženio sam se 4. veljače 1948. godine Anđom rođ. Jurič iz Kuka. U braku smo imali četvero djece Iliju - Ilu (1948.-2006.), Ivu (1950.), Josipa - Jozu (1952.) i Tomislava (1962.). Poslije rata radio sam u općinskom Odboru, a bio sam određen za matičara u mjestu Jošanica. Nakon kraćega vremena to sam napustio i vratio se radu u poljoprivredi. U Njemačku sam na privremeni rad otišao 1964. godine, gdje sam ostao pet godina. Kasnije sam za taj rad tražio odbitke, a Nijemci mi dali mirovinu na čemu sam im zahvalan.“

Slike:
1.2.3.4 . 23.07.1961.
5 .Mate i Anjđa 1961.
6.Ile na krizmi brata Josipa
7.Iva Tadić na krizmi brata Josipa
8.Tomislav na krizmi brata Josipa
9.Mate Tadić "Mateško" Njemačka Beahum 1964.
10.Mate Tadić "Mateško" nakon povratka iz Njemačke 1971.
11.Mate Tadić "Mateško" 1985.

Zapisali: Mate Tadić i Želimir Crnogorac

Komentari (1)

...
napisao gogic todor, Veljača 03, 2010

zanimljiv tekst.svidio mi se.
zanima me koje je vjeroispovijesti bio jozo gogic.
molim da mi odgovorite na moj mejl \n Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript '> Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript


unaprijed zahvalan
todor gogic podgorica crna gora

Ime

Komentar

manja | veća

Dodaj komentar