VELIKI FRANJEVAC I DUGOGODIŠNJI POLITIČKI UZNIK
DR. FRA SMILJAN ZVONAR (1919. – 2009.)

Piše: Mate Tadić 
Uvod
Jedan u nizu velikih franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije i dugogodišnji politički uznik, koji je u hrvatskom narodu nedovoljno poznat i vremenom nenamjerno gotovo i zaboravljen je dr. fra Smiljan Zvonar. Budući da se ove godine navršilo devedeset godina od njegova rođenja, smatrao sam potrebitim za ovu prigodu istražiti izvornu građu, dokumente i spise vezane uz ovoga franjevca i svećenika. Predočiti je ljudima našega vremena i čitateljima ovoga lista, kako bismo barem donekle, dobili jasniju i cjelovitiju sliku tadašnjega vremena i prilika u kojima je živio i djelovao ovaj čovjek te o njegovoj osobnosti.

Gotovo sam se u potpunosti oslonio na izvore, budući da je dosadašnja literatura o fra Smiljanu dosta površna i siromašna s tek osnovnim činjenicama i podatcima. Izvorne dokumente sa snimcima pronašao sam u samostanskim arhivima u Tomislavgradu i Mostaru te u mostarskoj knjižnici, kao i u arhivu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Kontaktirao sam i fra Smiljanovu rodbinu u Tomislavgradu i Splitu, koja mi je pružila svesrdnu podršku i suradnju te ustupila mnogo podataka, fotografija i sjećanja koji se ne bi mogli pronaći u pisanim izvorima.
U cilju cjelovitog prikazivanja i doživljavanja fra Smljanove osobnosti, donosim izvatke iz pisma koja je pisao majci i rodbini iz zeničkoga zatvora 1958. do 1960. godine, što je sve skupa vrijedno naše pozornosti.

Sjemeništarac, bogoslov i svećenik
Fra Smiljan Zvonar rođen je 27. srpnja 1919. kao najstariji sin u obitelji Mate i Mare rođ. Stipić u Tomislavgradu. Otac Mate „Maće“ (1892.- 1943.) bio je rodom iz susjednoga sela Kola, majka Mara (1890. –1962.) iz tadašnjega Duvna, a nastanili su se u Duvnu na 258. kućnom broju. Otac Mate kao mladić odlazi u Slavoniju na zanat i sudjeluje u Prvom svjetskom ratu. Iz mađarskoga mjesta Györ (Đer) piše svojoj vjernoj Mari, koja je zaposlenica u općini pri vojnom Odsjeku čekajući da se vrati. To je i dočekala svršetkom rata 6. listopada 1918. u svojoj trideset i prvoj godini, kada su se vjenčali. Već naredne 1919. rađa im se prvi sin Tvrdko (1919.-1960.)– kako je upisano u župnoj Matici krštenih, potom Tomislav (1920.-1921.), Ante (1921.-1989.) te četvrti sin Pero (1923.-1956.). S ponosom je Mara govorila da su njeni sinovi dobili imena po hrvatskim kraljevima.
Mate je u svojoj kući u suradnji s Nikolom - Nikom Nevistićem pok. Luke „Luketom“ s Kola, pokrenuo gostionicu s gostinjcem u kojoj se moglo prenoćiti, sa štalom i pojatom za konje te trgovinu mješovite robe gdje je radio od 1920. do 1943. godine, kada umire od tifusa. Mati je u poslu pomagao njegov najmlađi sin Pero, dok je žena Mara radila u kućnoj kuhinji. Pošto se fra Smiljan u vrijeme očeva preminuća ratne 1943. - kad je bilo opasno putovati - nalazio u Zagrebu na teološkom studiju, nije mogao biti nazočan očevu posljednjem ispraćaju.        
Tvrtko nakon pučke škole u rodnom Tomislavgradu pohađa dva razreda gimnazije u Travniku, a ostalih šest razreda kao franjevački sjemeništarac na Širokom Brijegu. Završetkom šestoga razreda (sadašnjega 2. razreda gimnazije) i godine novicijata na Humcu kada uzima redovničko ime fra Smiljan, polaže jednostavne zavjete 5. srpnja 1936. dok 1938. polaže maturu – ispit zrelosti. Od 1938. do 1943. je u Mostaru te mu je poradi učenja bogoslovlja odgođena vojna služba, a od 1944. do 1947. je u Zagrebu na teološkom fakultetu. Vječne zavjete kao punopravni član Hercegovačke franjevačke provincije, položio je u Mostaru 8. rujna 1940. godine. Za svećenika ga je s fra Teofilom Lekom na Blagovijest 25. ožujka 1942. u Mostaru - dan prije svoje smrti, zaredio Mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Nekoliko mjeseci prije toga od Svete Stolice je za fra Smiljana zatražena dispenza od studija i dobi za ređenje. Kao učenika i sveučilištarca kolege ga doživljavaju kao vedra i nasmijana, uvijek spremna za igru – posebno nogometa, onoga koji je na osobit način volio Boga i čovjeka. Mladima rado predaje vjeronauk, a sa starijima rado vodi tople razgovore.
Mladu misu s biblijskim riječima: „Pogledaj, na dlanovima ruku svojih, zabilježio sam te“ (Iz 49, 15) proslavlja u proljeće 6. travnja 1942. u Tomislavgradu. Na Misi je propovijedao tadašnji mostarski gvardijan i fra Smiljanov profesor dr. fra Svetozar Petric.  Tom prigodom konjanici su izišli pred goste iz Mostara u selo Kovače i pratili ih do mjesta proslave Mlade mise. U svečanoj se procesiji s cvijećem, hrvatskim i papinskim zastavama uz pjesmu išlo od fra Smiljanove rodne kuće kroz Tomislavgrad do župne crkve, ispred koje je slavljena Mlada misa. Nakon proslave se na isti način u procesiji išlo natrag, gdje je u gostionici otac Mate za uzvanike pripravio svečani objed. Cijelo to vrijeme talijanska vojska koja je u tim ratnim godinama bila smještena u Tomislavgradu, svirala je na instrumentima limene glazbe talijanske pjesme, dok se na Svetoj misi molilo, čitalo, pjevalo i propovijedalo na latinskom i hrvatskom jeziku. U tadašnjem Hrvatskom domu, kojega su  nakon ukinuća 1945. partizani pretvorili u gradski hotel, tom se prigodom vojsci posluživala kava i čaj. Brat Ante nije mogao prisustvovati proslavi, nego je kao domobranski vojnik došao u posjet rodnoj kući koncem 1943. godine, kada je sa sobom donio zarazu tifusa. Svi su se u obitelji razboljeli a otac Mate ih je dvorio, ali su poslije svi ozdravili dok je Mate obolio i 8. prosinca 1943. preminuo.  
Na  studij na Katolički Bogoslovni fakultet u Zagreb, odlazi kao mladi svećenik 8. listopada 1943. gdje diplomira 27. lipnja 1944. godine. Od polovine 1948. do polovine 1949. je župni pomoćnik na Širokom Brijegu, kada je imenovan župnikom u Mostaru gdje ostaje do 1. travnja 1952. kada je lišen slobode.

Doktorska disertacija o skrbi za bolesnike
Fra Smiljan je doktorirao pastoralnu teologiju na KBF-u u Zagrebu 1948. godine. Za boravka u Zagrebu rado pomaže dušobrižnicima u Zagrebu, Zagorju i Slavoniji za što dobiva i potrebnu ovlast. Nakon molbe i odobrenja objavljuje doktorsku disertaciju u Zagrebu 1948. godine, pod naslovom „Katolički dušobrižnik u radu oko bolesnika“ u kojoj govori o važnosti skrbi za bolesnike kroz podjeljivanje sakramenta bolesničkoga pomazanja. Tekstualni dio disertacije uz uvod, zaključak i popis literature podijeljen je na tri dijela sa 128 tiskanih stranica i 27 povećih listova sa statističkim tabelarnim prikazima. Tiskan je izvadak disertacije u ciklostilu, a ocjenitelji su bili dr. Ivan Škrablin predavač i Andrija Živković red. prof. Uz četiri i pol stranice uvodnoga teksta, najveći dio su statistički podatci na 40 tabelarnih prikaza zagrebačkih župa i bolnica od 1900. do 1946. godine, s brojem umrlih i (ne)opremljenih.
Govoreći o katoličkom dušobrižniku u bolnicama kaže se da je važan u pomoći bolesnicima osobito umirućima što i Kodeks kanonskog crkvenog prava (CIC) nalaže dušobrižnicima. Kako bi se smanjio broj neopremljenih bolesnika, fra Smiljan se pita: “Je li moguće doskočiti ovim poteškoćama, preko svjetovnjaka i njihova apostolata?“ Zaključuje: „Prema izjavama nekih zagrebačkih župnika, apostolat svjetovnjaka na ovom području dušobrižništva nije nigdje bio na zamjernoj visini. U većini slučajeva može se reći, da mu je bilo samo tragova. Prema priznaju samih župnika uzrok slaboga sudjelovanja svjetovnjaka u ovom pogledu jest bojazan, predrasude i sl.“ Naglašava blagodat pomoći svjetovnjaka u dušobrižništvu bolesnih, izdvajajući suradnju časnih sestara u Vinogradskoj bolnici i u Zakladnoj bolnici na Rebru, gdje je sakramente umirućih primilo skoro 100 % bolesnika. 

Župni pomoćnik, župnik i gvardijan
Od 1947. fra Smiljan obavlja dušobrižničku i vjeroučiteljsku službu na Širokom Brijegu, a od 1949. je u Mostaru nakon što je mostarski gvardijan fra Svetozar Petric odveden u zatvor u kojemu ostaje tri godine. Kao mostarski župnik i gvardijan od tadašnje komunističke vlasti je optužen kako je na Božić 1951. održao polnoćku, što su mnogi iskoristili u loše ciljeve, jer su cijelu noć pjevali nacionalne pjesme poput „Još Hrvatska ni propala“ i dr. Bio je obljubljen među vjernicima kao uzor dobrote i učenosti, jako lijepo je pjevao, a njegove propovijedi, izrečene zvonkim i toplim glasom, ostavljale su osobito snažan duhovni doživljaj na sve koji su ih slušali. Postao je nadaleko poznat propovjednik, koga su pozivali i u druga mjesta i župe.  
Još kao bogoslov fra Smiljan je s devetoricom kolega za boravka u franjevačkom samostanu u Slanom pokraj Dubrovnika za vrijeme Kraljevine SHS, 19. srpnja 1940. zbog pjevanja hrvatskih domoljubnih pjesama kažnjen 29. listopada s tadašnjih 2.500 dinara plus taksa, br.1127/40. od 29. listopada 1940. godine. Prijavljena su i kažnjena desetorica bogoslova u Sreskom načelstvu: fra Emanuel Šimić, fra Blago Karačić, fra Ivo Sivrić, fra Žarko Leventić, fra Slobodan Lončar, fra Celestin Raguž, fra Bazilije Pandžić, fra Dominik Ćorić, fra Zdravko Zovko i fra Smiljan Zvonar.
Kao mostarski župnik 9. svibnja 1951. pismeno se obraća Oblasnom narodnom odboru, kojim traži dopuštenje za slobodan pristup bolesnicima u mostarskim bolnicama kod podjeljivanja sakramenta bolesničkoga pomazanja. Tako se u dopisu nekog iz Uprave (vjerojatno fra Ferde Vlašića) od 4. siječnja 1950. govori o odnosu svećenstva i Narodne vlasti u Hercegovini, svećeničkom Udruženju te teroru udbaša Osmana Ćimića prema fra Smiljanu Zvonaru, fra Honoriju Čiliću, časnoj sestri Imakulati Zujić i crkvenom zboru
Kao mostarski gvardijan 30. prosinca 1950. fra Smiljan doživljava provokacije oficira UDB-e Osmana Ćimića „Ćime“, koji ga poziva u oblasnu UDB-u u svezi odlaska s. Imakulate Zujić u Dubrovnik, gdje stiže već sutradan. Isti „Ćima“ je 2. lipnja 1951. „došao u mostarski samostan i tražio gvardijana fra Smiljana Zvonara. Na hodniku samostana s njim raspravlja o tome da on, gvardijan, daje moralnu podršku našoj časnoj sestri Imakulati Zujić, koja je morala po usmenoj naredbi PUP iz Mostara napustiti tih dana Mostar i seliti u Hrvatsku Republiku. Gvardijan mu je rekao da je dotična došla njemu i tužila mu se da ju se protuzakonito tjera, a on joj rekao da treba poslušati naredbe vlasti, makar ono bilo i usmeno. Dotična je obećala da će ići u Dubrovnik (…). Napao je sve fratre u Mostaru, radi nekog tobože crkvenog 'hora' odnosno pjevanja u crkvi. Oko nas se okupljaju neke politički nepouzdane pjevačice, to nismo prijavili vlasti itd. Ja sam mu dokazivao, da je nekada (1947.) hor bio prijavljen. Osim toga da zapravo mi s tim nemamo ništa. Za vrijeme mise se pjeva. Dokle god budemo držali službu Božju, dotle će se pjevati. A on je rekao, da se ne će dozvoliti nikakvo pjevanje. Taj njegov govor i prijetnje su me izazvale, da je diskusija bila oštrija. Sva moja dokazivanja, da taj hor ne postoji, da nitko od nas time ne rukovodi, bila su uzaludna.“ Naime, Ćimić okrivljuje svećenstvo poradi stvari za koje nemaju krivnje, a i sve ove pothvate čini na svoju ruku za što načelnik UDB-e nije znao.
Provocira ga 26. svibnja 1951. i UDB-in doušnik iz Krivodola. Fra Smiljan u izjavi Udruženju katoličkih svećenika u Sarajevu o toj provokaciji piše: Mladić je Brkić iz Tiskare), od 11. srpnja 1951. „Počeo je otprilike ovim riječima: 'Došao, sam, velečasni k vama, da vam saopćim jednu stvar. Ja sam, naime, član Hrvatske organizacije HOP…' Čim je to izrekao, ja sam ga prekinuo, rekavši: 'Dosta!' i rekao: 'Ne ću o tom išta da znam. Ako se radi, nastavio sam, o vjerskim stvarima, izvolite govoriti, inače izvolite van.' Otvorio sam vrata i počeo prvi. Kad je mladić vidio, da ga ja uopće ne ću da saslušam, rekao je: 'Pa ja idem, a možda ćete kasnije nadoći' i otišao je.“

Duhovna veličina i briga za druge
Fra Smiljan je bio duhovan čovjek – meditativac, odakle je crpio snagu i nadahnuće za dušobrižnički i pastoralni rad tamo gdje se nalazio. Imao je osjećaja za najslabije u prvom redu bolesnike i po svjedočenju kolega svećenika, koji su ga poznavali od sjemenišnih dana i zajedno djelovali na Njivi Gospodnjoj, svuda je oko sebe širio miris svetosti. Snagu i nadahnuće crpio je iz svakodnevne duge i ustrajne molitve u bliskom odnosu prema prirodi koja mu je „govorila“ i svjedočila o svojemu Stvoritelju, a za boravka u Zagrebu prema svjedočanstvu subrata i su uznika fra Ferde Vlašića: „bio je pravi duhovni gromobran te kuće“. Rado boravi u sjeni širokobriješkog starog hrasta, gdje moli i dočekuje vjeroučenike koji su ga voljeli.
Fra Smiljan je bio veliki propovjednik, čije riječi izrečene u zanosu zvonkim glasom nisu samo rado slušali vjernici i nevjernici, nepismeni i učeni, nego i kolege svećenici. Govorio je iz dubokoga uvjerenja s velikom sigurnošću i svetačkom poniznošću, pjevajući i gromoglasno zboreći o Bogu. Kako se može zaključiti iz dostupnih izvora (rukopisna bilježnica iz Mostara od 1940.), fra Smiljan svoje govore i propovijedi do u tančine razrađuje, obrađujući teme vjere, Svetoga Pisma i kršćanskoga morala. Zapisuje priče i zgode koje je koristio u svojim homilijama, nagovorima i vjeronaučnim predavanjima. Govori o različitim teološkim i društveno-aktualnim temama i pitanjima svoga vremena, koristeći Bibliju i crkveni nauk kao stupove svojega izlaganja. Neprestano je, prema svjedočanstvu kolega, rastao u spoznaji i duhovnosti i nikada se nije zadovoljio površnim i polovičnim. U svojoj je bilježnici zapisao: „Tko ima malo, hoće mnogo. Tko ima mnogo, hoće više. Imaš Boga, pa ćeš imati sve.“         
Bio je voljen i cijenjen od župljana i vjeroučenika svih uzrasta. I za kasnijeg dugogodišnjeg izdržavanja zatvorske kazne u zeničkom kazamatu, smireno obavlja svakodnevne dužnosti s molitvom na usnama odakle crpi snagu da izdrži teret duge zatvorske kazne koja ga pritišće.   
Udruženje „Dobri Pastir“
U teškim godinama komunističke diktature i terora nakon Drugoga svjetskoga rata, prvi su na udaru bili katolički svećenici, protiv kojih se vodilo mnoštvo namještenih političkih procesa s teškim optužbama i s nesnosnim jarmom dugogodišnjih zatvorskih kazni. U poslijeratnim, a osobito u prvim godinama petog desetljeća XX. stoljeća, ondašnja komunistička vlast pozorno prati svaku pa i najmanju djelatnost Crkve i njezinih službenika.
Taj težak položaj Crkve trebalo je mijenjati pa se u Beogradu 23. rujna 1949. skupina franjevaca, predvođena bosanskim provincijalom fra Josipom Markušićem, sastaje s Josipom Brozom Titom. Kao rezultat razgovora s ciljem poboljšanja odnosa s komunističkom vlasti, pojavio se Inicijativni odbor za osnivanje Udruženja katoličkih svećenika NR BiH. Predsjednik odbora bio je fra Bono Ostojić, a u Sarajevu je 25. i 26. siječnja 1950. održana utemeljiteljska sjednica Udruženja katoličkih svećenika „Dobri Pastir“. Članovi Udruženja su vjerovali  kako na ovaj način mogu preživjeti u tadašnjim političkim prilikama, opstati i očuvati Crkvu i narod. Udruženju je pristupilo 169 članova, a do 1952. je učlanjeno 205 svećenika.
Udrugu podržava i tadašnji provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Mile Leko, dok su članovi provincije fra Ferdo Vlašić i fra Blago Karačić članovi Upravnog odbora. Neki su svećenici prihvatili članstvo u Udruzi da bi na bolji način mogli, pomagati zatvorenoj braći svoje zajednice. Tako su fra Ferdo Vlašić i fra Smiljan Zvonar sa suradnicima uhićeni u lipnju 1952. i osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, jer su na različite načine djelovali u oslobađanju fratara iz komunističkih zatvora.
Danas u analizi djelovanja i korisnosti ove svećeničke udruge postoje različita stajališta. Jedni smatraju da je udruženje bilo odgovor na bezizlaznu situaciju te da je omogućilo mnogo dobroga za Crkvu u Bosni i Hercegovini. Drugi opet predbacuju kako je komunistička partija zaključila da bi svećenička udruženja bila izvrsno sredstvo za ostvarenje njezinih zacrtanih političkih i ideoloških ciljeva te da su i druga svećenička društva zamišljena od UDB-e kao sredstvo stvaranja razdora među svećenstvom, odvajanja nižega klera od više crkvene hijerarhije i moćno sredstvo obavještajnoga rada, što je sve bilo s ciljem slabljenja i uništenja Crkve. Ocjena o udruženju na neki je način postala razdjelnicom u bosansko-hercegovačkom društvu.

Poslijeratni progoni Hercegovačkih franjevaca
O odnosu svećenstva i narodne vlasti u Hercegovini izvješćuje se u dopisu uprave franjevačke Provincije od 4. siječnja 1950. godine. Netko, a vjerojatno fra Ferdo Vlašić, izvješćuje svećeničku udrugu „Dobri Pastir“. Govori o oficiru UDB-e Osmanu Ćimiću koji je u mostarskom samostanu tražio gvardijana fra Smiljana i s njim raspravljao o s. Imakulati Zujić. Nadalje izvješćuje: „U Hercegovini se znade kakav je postupak imao Ćimić prema nedavno umrlom članu Udruženja fra Honoriju Čiliću. On ga je jer je valjda opazio da je slaba srca i prestrašen prisiljavao da preuzme na sebe strogu dužnost špijunaže te je pokojni Honorije po njegovu nalogu morao obilaziti okolne župnike i davati Ćimiću izvještaj. Kad ne bi bio izvještaj po volji Ćimi, onda bi strahovito vikao na njega i prijetio da će ga zatvoriti i opet osuditi tri godine. Nekoliko puta je pokojniku premetana kuća nekoliko dana prije njegove smrti. On je bio sav zbunjen i prestrašen. Sadašnji terenski oficir UDB-e D. Bošković priznaje da bi pok. Honorije Čilić, čim bi ugledao oficira UDB-e, postao  abnormalan, zapravo sulud. Tako je jedanput kad je on bio kod njega, vrtio se na stolici u krugu i nevezano govorio. Sve su to morale biti posljedice represalija, koje je činio Ćimić i tražio od čovjeka sukob sa savješću.“   
Već nakon samoga osnivanja Udruženja katoličkih svećenika „Dobri Pastir“ tadašnja vlast njenom predsjedniku fra Boni Ostojiću, spočitava nelojalnost u radu osobito nekih svećenika o čemu predsjednik dopisom od 30. rujna 1951. izvješćuje tadašnjega povjerenika za hercegovačku provinciju fra Ferdu Vlašića. U odgovoru od 2. listopada 1951. fra Ferdo izražava nevjericu u tvrdnje o nelojalnosti fra Gaudencija Ivančića, fra Serafina Dodiga, fra Bogdana Ćubele, fra Smiljana Zvonara i drugih. Piše: „O. Smiljanu Zvonaru sam također kazao Vašu poruku. Po priznanju sviju i Smiljan je čovjek na svome mjestu. Ja sam stalno uz njega. Pratim njegov rad i držanje. Nisam ništa opazio, što bi se kosilo sa našim pravilima i obećanjima (…). Ja držim da su sve objede skuhane u istoj kuhinji, koja je sazdana na temeljima laži, podvala i falsifikata.“     
Fra Smiljan kao mostarski župnik, u skladu s onim što iznosi i u svojoj doktorskoj disertaciji, vodi brigu da i bolesnici mostarske bolnice imaju primjerenu dušobrižničku skrb i brigu. A kad im se to ne dopušta, Oblasnom narodnom odboru u Mostaru 9. svibnja 1951., br. 249/51 upućuje s fra Ferdom Vlašićem dopis, pozivajući se na Ustavom NR BiH zajamčene slobode vjeroispovijedi i podjeljivanje sakramenata. 
Dopisom od 3. ožujka 1952. fra Ferdo Vlašić izvješćuje Udruženje katoličkih svećenika „Dobri Pastir“ u Sarajevu o novinskim napadima na svećenike i njihovo šikaniranje od Narodne vlasti u Duvnu, Kongori, Posuškom Gracu, Ljubuškom, Jablanici, Konjicu, Čitluku i Mostaru: „Sigurno Vam je poznato da je u zadnje vrijeme otpočela posebna kampanja u novinama, na vajnim skupovima i privatno protiv pojedinih svećenika članova našeg Udruženja (…). Za župnika u Bukovici fra Teofila Leku javno je rečeno, da je nagovarao narod, da ne daje poreza (…). I on se tome čudi da se je moglo takvo nešto na njega izmisliti (…). Prigovara se radi prevelike pastoralne aktivnosti pojedincima u Ljubuškom na srezu. Fra Ljudevit Rupčić nastoji da se svi, koji nisu vjenčani u crkvi što prije vjenčaju.“
Fra Alfonzu Jukiću se prigovara da je nakon pučke Mise molio „Djelo vjere“ u kojoj prema fra Anđelovu molitveniku stoji: „U ovoj vjeri želim živjeti i umrijeti i ako bi bilo potrebno za nju i svoju krv proliti (…).“ Komunističke vlasti su rekle da je na ovaj način narod huškao na revoluciju protiv vlasti. „Mostarski gvardijan je okrivljen što je ove godine držao ponoćku na Božić, a to mnogi iskoristili  u loše ciljeve: čitavu noć pjevali nacionalne pjesme, kao na pr. 'Još Hrvatska ni propala' (…). Fra Serafina Dodiga su javno nazvali 'velikim ustašom' dapače je rečeno i to da je on 'kolovođa svih svećenika ustaški nastrojenih'“. Jablanički župnik koji je stanovao u zvoniku od vlasti je kritiziran što je djecu u crkvi pripremao za ispovijed, pričest i krizmu.       
Dopisom u šest točaka od 21. ožujka 1952. fra Smiljan pobija navode i klevete iz novinskog članka „Ovozemaljska rabota nadzemaljskog pastira“, koji je objavio neki Muljanin u mostarskom listu „Sloboda“ 20. ožujka 1952. godine, nazivajući ih izmišljotinama. Neke od tih točaka kasnije su uvrštene i u fra Smiljanovu optužnicu, protiv naroda i tadašnjeg društvenog uređenja. Međutim, njegov odgovor uredništvo lista „iz principa“ nije htjela javno objaviti. 
Provincijski tajnik fra Ferdo Vlašić u svom dopisu od 2. travnja 1952. izvješćuje Upravni odbor Udruženja „Dobri Pastir“  o novinskim napadima na svećenike i njihovo šikaniranje od tadašnje narodne vlasti. “Odavno sam vam javio da je zatvoren o. fra Ljudevit Rupčić, župnik Veljaka, dr. fra Mladen Barbarić, župnik Tepčića, te dne 1. IV. također lišen slobode dr. fra Smiljan Zvonar, mostarski gvardijan. Prigodom zatvaranja fra Smiljana, bio je pretres nekih prostorija samostana i to župskog ureda, Smiljanove spavaće sobe i samostanske knjižnice. Pretres je trajao preko četiri sata. Knjižnica je pregledana samo površno, a župski ured i gvardijanova soba detaljno. Odneseno je nešto njegove privatne korespodencije, koja nije ni od kakova interesa. I ja sam bio poslan od mnp. Provincijala, da prisustvujem pretresu. Postupak trojice oficira, koji su ga obavljali, bio je uistinu human; nije bilo nikakve naročite oštrine, dapače smo se ugodno šalili sa oficirima.“
Nakon premetačina samostana, župnoga ureda i fra Smiljanove sobe, izvješćuje o izjavi mržnje oficira UDB-e N. Fazlagića s opaskom da se: „Upravo Fazlagić morao čuvati ovom prigodom ovakvih izjava kao šef komisije i musliman, da ne bi netko pomislio, da se radi iz mržnje prema katolicima. Mogao bi netko pomisliti, da je i sve, makar bilo i nesvjesno razbijanje bratstva i jedinstva.“
Župnik iz Goranaca pozvan je u Mostar te mu je zabranjeno da prima bilo kakav milodar od naroda makar i dobrovoljni. U Čapljini je zabranjeno ispovijedanje stare i nemoćne čeljadi po selima, dok su u Mostaru učitelji školskoj djeci zabranili dolaziti na vjersku obuku uz prijetnju da će biti izbačeni iz škole. Svećenicima se predbacuje da na narod vrše jak pritisak, nagovarajući ih da vrše vjerske dužnosti ali se vrši pritisak sa strane pojedinaca koji koriste svoj položaj. Traže se upute kakav stav treba zauzeti i što da učine?
U dopisu tadašnjega provincijala fra Mile Leke Vjerskoj komisiji pri Predsjedništvu vlade BiH u Sarajevu izneseno je kako se franjevački red nigdje u svijetu nije srastao s narodom kao u našoj Republici te da je neosporna uloga franjevaca kroz povijest koji su s pukom dijelili dobro i zlo i nikada ga nisu izdali. Bilo je svećenika koji se odmah nakon rata nisu najbolje snašli u novim prilikama pa je s lokalnim vlastima na terenu bilo izvjesnih nesporazuma i sukoba što je za sobom povlačilo kažnjavanje. Nastupilo je napeto stanje i zaoštrenost između svećeništva i narodne vlasti, ali je postupno došlo do smirivanja prilika u čemu je pridonijelo i društvo svećenika „Dobri Pastir“.
Navodi zatvaranje fra Ljudevita Rupčića i fra Smiljana Zvonara, donoseći izjavu N. Fazlagića od 16. travnja 1952. „I jest bio besmislen svaki pokušaj s vama (tj. fratrima) sklapati sporazume i paktove o suradnji. S vama nema nikakve suradnje (…).“ Navodi župnika u Gorancima fra Davida Zubca, komu se brani pohod i ispovijed staraca jer da se time vrše zabranjeni skupovi, kao niti primanje bilo kakvih milodara od župljana.  Izražava se zabrinutost zbog takvih mjera, koje nikomu ne mogu donijeti koristi s molbom za intervenciju zbog teških prilika za Crkvu u Hercegovini.

Optuženi franjevci i suradnici
Fra Smiljan je proganjan od komunističkih vlasti nakon što je s fra Ferdom Vlašićem počeo raditi na oslobađanju franjevaca, koji su se nalazili po komunističkim zatvorima. Veza im je bio sudski službenik u Mostaru Daut Karamehmedović, koji je za novac bio spreman izdati falsificirane dokumente o pomilovanju ili smanjenju kazne. UDB-a je međutim otkrila njihovo nastojanje, a vjerojatno jedno vrijeme i podržavala, dok svi nisu bili uvučeni. Tada su ih u ljeto 1952. godine, tadašnje komunističke vlasti utamničile u mostarskoj Ćelovini. Nakon toga provincijal fra Mile Leko javlja Biskupskom ordinarijatu da su u zadnje vrijeme zatvorena četiri župnika: fra Željko Zadro u Kongori; fra Ljudevit Rupčić u Veljacima; fra Mladen Barbarić u Pločama i fra Smiljan Zvonar u Mostaru. Predlaže se u dopisu br. 67/52. fra Pia Nuića za župnika u Mostaru. Ordinarijat prihvaća prijedlog 8. travnja 1952. dopisom br. 210/52., kojim se podjeljuje jurisdikcija i kanonska misija sa službom dekana do provincijskoga Kapitula.
Prigodom fra Smiljanova uhićenja obavljen je četverosatni detaljni pretres nekih prostorija samostana, osobito gvardijanove sobe i župnoga ureda. Tom prigodom šef pretresne komisije, kapetan mostarske UDB-e N. Fazlagić izjavljuje: „Ja mrzim sve hodže, fratre i popove. Ja ne mogu vidjeti te vaše mantije. Vi ste fratri za mene čovjek, samo onda kad skinete mantiju (…). Ja mrzim religiju, a vi ste predstavnici religije pa onda je logično da i vas mrzim. Ja vas mrzim i to ću pred svakim reći.“
S provincijalovim zamjenikom fra Gaudencijem Ivančićem, provincijskim tajnikom fra Ferdom Vlašićem, vikarom humačkoga samostana fra Darinkom Brkićem, fra Dragom Stojićem iz samostana u Slanom, zemljoradnikom Jozom Stojićem, Ivom Juricom i bivšim službenikom mostarskog Okružnog suda Dautom Karamehmedovićem, mostarskom gvardijanu fra Smiljanu suđeno je u sudskom procesu nazvanom „Protiv Zvonar fra Smiljana i drugova“ održanom 7. i 9. srpnja 1952. zbog krivičnih djela čl. 100 i 118 KZ. U prisutnosti optuženih, svjedoka: fra Svetozara Petrica, fra Bosiljka Vukojevića, Vlatka Marušića, fra Luke Sušca, Ivana Senkića, Slavka Ledića, Antonija Perića, fra Umberta Lončara, fra Rajka Radišića i fra Mirka Ćosića, njihovih branitelja: dr. Slobodana Tambića iz Mostara, Sergija Dvedaria, Mehmeda Puzića i Branislava Mandića odvjetnika u Mostaru, dr. Ante Čerkadića odvjetnika iz Sarajeva, Šimuna Šunjića odvjetnika iz Čapljine i Okružnog javnog tužitelja Muhameda Mirice donesena je presuda 11. srpnja 1952. u 17 sati, koju je  pročitao jupredsjednik Suda.
Predsjednik sudskog vijeća bio je dr. Dragoslav Ljubibrtić, a sudci-porotnici: Ivan Džidić i Mirko Bruh. Branitelji optuženika su bili: fra Smiljana je branio dr. Slobodan Tambić, fra Ferdu dr. Ante Merkadić, fra Gaudencija Sergije Govedarica, fra Darinka, fra Dragu i Jozu Stojića Šimun Šunjić, Ivu Juricu Mehmed Puzić, a Dauta Karamehmedovića dr. Branislav Mandić. Presuda Okružnoga suda u Mostaru, br. 127/51 od 11. srpnja 1952. fra Smiljanu Zvonaru, optuženim fratrima i suradnicima, pisana je ćirilicom.
Valja imati na umu kako su brojna priznanja okrivljenih bila iznuđena pod teškim pritiskom, strahom ili čak fizičkim mučenjima. Stoga, treba biti oprezan u zaključcima. Valja napomenuti  da je saslušanja uglavnom vodio zloglasni UDB-in „islednik“ Osman Ćimić zvani „Ćima“, strah i trepet u poratnoj komunističkoj Hercegovini. Optuženi franjevci proglašeni su krivima „što su putem podmićivanja preko svoje veze Ive Jurice pridobili bivšeg službenika Okružnog suda u Mostaru Dauta Karamehmedovića u tom pogledu da im je on u vremenu od 1949 god. do travnja 1952. god. u više navrata na kriminalan način, ishodio otpuštanje od daljnjeg izdržavanja kazne KPD-a Zenica, ovih svećenika i drugih lica optuženih za krivična djela protiv naroda i države, koje bi oni prethodno točno označili – da bi svi i ovako optuženi osuđenici mogli nastaviti sa svojim neprijateljskim radom protiv postojećeg poretka i društvenog uređenja kod nas (…).“
S Dautom se izravno nisu povezali i s njim kontaktirali nego u tu svrhu angažirali Ivu u koju su imali puno povjerenje. U kontakt s optuženim Karamehmedovićem fratri su došli preko Joze Stojića koji je iz zatvora izbavio brata fra Dragu smanjenjem kazne s dvije godine na deset mjeseci, nadajući se da će na taj način pomagati i drugim zatočenim svećenicima.
Stavlja im se na teret da su u ljeto 1950. u zadatak stavili Ivu Juricu da preko optuženoga Dauta iz zatvora ishodi otpuštanje osuđenoga fra Svetozara Petrica. Fra Smiljan kao mostarski gvardijan se tereti da je u svrhu mita preko provincijskoga tajnika fra Ferde Vlašića dao 16.000 dinara. Primljeni novac Iva Jurica je isplatila Karamehmedoviću, koji je uručio lažnu odluku Prezidijuma FNRJ o pomilovanju fra Svetozara Petrica koji je prema Optužnici uručen gvardijanu fra Smiljanu tj. tajniku fra Ferdi.
U Zapisniku o saslušanju fra Smiljana Zvonara u Mostaru od 2. lipnja 1952. u 20 sati na str. 16.  kada je „islednik“ bio Osman Ćimić, a zapisničar Fila Ćorić, fra Smiljan navodno izjavljuje: „Kasnije kada je izišao iz zatvora fra Svetozar Petric sastali smo se jednom zgodom u mojoj sobi i zaključio sam iz njegovog držanja da je upoznat sa stvarima kako je došlo do njegovog puštanja na slobodu. On je smiješeći se mene zapitkivao 'što se tebi čini o ovom mom izlasku iz zatvora?' Ta njegova zapitkivanja govorila su o njegovim sumnjama po pitanju dali je zakonito ili nezakonito pušten sa izdržavanja kazne. Ja sam mu odgovorio 'nije važno kako si pušten, glavno je da si na slobodi, a rješenje je tu'. Upozorio sam ga ovom prilikom da je potrebno da se za sve ovo zahvali Ivi i da je potrebno da rekne Ivi jednu misu.“
Iva Jurica se nadalje tereti za stavljanje u novi posrednički zadatak izbavljanja fra Rajka Radišića, i fra Ratimira Kordića za što je posredništvom Dauta Karamehmedovića bilo moguće urediti samo za fra Rajka s dogovorenim novčanim iznosom od 12.000 dinara. Fra Ratimir Kordić je naime od Okružnog javnog tužilaštva u Mostaru Optužnicom br. 76/52 od 30. VI. 1952., str. 4. „suđen po Sreskom sudu u Ljubuškom“ pa Daut za njega nije mogao ništa učiniti.
Iako se tolika svota fra Smiljanu učinila prevelikom, pristao je, otišao u sobu, stavio novac u kovertu i dao Ivi koja ga je čekala u predsoblju župnoga ureda, a ona ga predala Dautu. Poslije izvjesnoga vremena donijela je rješenje koje je predala fra Smiljanu, a on ga uručio fra Ferdi. Zadovoljni i drugim uspjehom, odlučili su pokušati još i dalje. Za otpuštanje osuđenog fra Mirka Ćosića iz zeničkog zatvora, bila je dogovorena svota od 5.000 dinara, jer je gvardijan fra Smiljan poručio Dautu da jednostavno više nemaju novaca na što je ovaj pristao.
Za fra Bosiljka Vukojevića s Ivom je stvar uglavio fra Ferdo za 12.000 dinara, pošto je gvardijan fra Smiljan bio odsutan iz samostana. Na isti način su optuženi postupili i kod osuđenih: fra Didaka Burića, fra Mije Čuića i fra Lovre Babića. „Na pitanje tužioca optuženi (op. a. fra Smiljan) dalje odgovara da je povodom osude Čuića fra Mije najprije na smrt, a zatim od višeg suda na 20 godina lišenja slobode sa prisilnim radom vidio da je on učinio neki težak zločin koji mu u pojedinostima nije bio poznat. Optuženi se sjeća da je Čuić fra Mijo pored ostalog bio suđen i radi pokrštavanja Srba“  Za fra Miju i fra Lovru, pošto su suđeni, ništa se nije moglo učiniti preko Dauta.
U Zapisniku o saslušanju Ive Jurice od 31. svibnja 1952. na str. 8. se kaže da je preko Jurice za bivšeg provincijala hercegovačke provincije fra Didaka Burića, isplaćeno 15.000 dinara optuženom Karamehmedoviću, nakon čega je fra Didak bio oslobođen. Tada je UDB-a posumnjala. O tomu je Ivin rođak fra Drago Stojić u Mostaru 10. lipnja 1952. na saslušanju u 19.15 sati pred „islednikom“ Osmanom Ćimićem i zapisničarem Filom Ćorićem navodno izjavio: „Sjećam se kada sam posljednji puta bio kod Ive 26. maja 1952. i kada mi je pričala za fra Didaka Burića da sam joj rekao da se ubuduće kani toga posla, a to što je učinila, učinila. To sam joj govorio strahujući da se ova stvar ne otkrije sa jedne strane i znajući da to nije ispravna stvar s druge strane. Nekako je to odmah iza toga moga sastanka sa Ivom otkriveno i sva sreća pa se nije širilo dalje.“  Fra Darinko Brkić koji se tada nalazio u samostanu Humac, dolazi u Mostar s molbom Ivi da posreduje kod Dauta oko puštanja njegova prijatelja Hercega iz okolice Ljubuškoga za koga je plaćeno 6.000 dinara, ali je Iva Jurica uhićena već 29. svibnja 1952. godine.
Fra Gaudencije Ivančić se tereti kao provincijalov zamjenik i starješina fra Smiljanov i fra Ferdin da je znao, odobravao i podržavao njihov protuzakoniti rad otpuštanja osuđenih svećenika isplatom potrebnoga novca za mito. Fra Drago Stojić je optužen da je ženi osuđenog prijatelja Nikole Dodiga iz sela Zvirića u okolici Ljubuškoga, obećao da će za njega isposlovati otpuštanje iz KPD-a Zenica te je preko svoje rodice Ive Jurice iz Ilića u Mostaru zatražio da preko Karamehmedovića posreduje, otpuštanje iz zeničkoga zatvora što je i učinjeno. „Dakle, učinili su krivično djelo napada na državno i društveno uređenje FNRJ iz čl. 100 KZ.“
Jozo Stojić je prema Zapisniku o saslušanju u Mostaru od 18. lipnja 1952., str. 3. kada je „islednik“ bio poručnik Dragan Bursać, optužen da je u jesen 1949. s Ivom Juricom otišao Dautu Karamehmedoviću za izbavljenje brata fra Drage. Za to je isplatio 6.000 dinara i nešto namirnica o čemu je upoznao fra Ferdu i fra Smiljana s napomenom da bi tako mogli nastaviti izbavljati preostale osuđene svećenike. Nakon što je nakon izvjesnog vremena Daut uručio lažnu odluku o fra Draginu puštanju, Jozo mu je isplatio pogođeni iznos od 3.000 dinara, za što je fra Ferdo obećao plaćeni novac isplatiti iz provincijske kase. To međutim, nije učinjeno, zbog Jozina skoroga hapšenja. 
Iva Jurica se prema Optužnici tereti za posredništvo s Karamehmedovićem i što je „omogućila ovim licima da nastave sa svojim neprijateljskim radom protiv postojećeg poretka i društvenog uređenja kod nas“. Daut Karamehmedović se optužuje kao službenik Okružnog suda u Mostaru što je od jeseni 1949. do dana privođenja radio na oslobađanju osuđenika falsificiranjem odluka o pomilovanju Prezidiuma Narodne Skupštine FNRJ i NR BiH te zbog primanja novca i živežnih namirnica.

Namješteni politički proces
Fra Smiljana se dodatno teretilo, na temelju iskaza lažnih svjedoka u namještenom političkom procesu, da bi ga se lakše osudilo i s većom kaznom. Teretilo ga se da je Antoniji Perić, koja je početkom prosinca 1951. došla u svezi kumovanja u župni ured, govorio protiv omladine, da su to sve komunisti te savjetovao da se nipošto ne udaje za muslimana ili pravoslavca, nego da ostane prava katolkinja. Navodno joj je rekao da nije čudo da danas Hrvati nemaju mjesta u društvu, nego samo muslimani i pravoslavci, ističući da je muslimanka da bi sigurno imala gdje raditi. Nadalje, da je Slavku Dediću u župnom uredu govorio kako su Hrvati katolici u teškom i nesnosnom položaju te kako niti tadašnja vlast neće biti dovijeka. Nadalje je optuživan da je Ivanu Senkiću u mostarskom župnom uredu početkom 1950. govorio: „Pa zar još ne znaš da je u Americi formirana hrvatska Vlada, da ima svoju vojsku i da tu Vladu pomaže Amerika“ te o promjeni postojećega društvenoga uređenja kod nas. Optužen je da je u tadašnjoj FNRJ, „u namjeri da podruje vlast radnog naroda i obrambenu moć zemlje i da razbije bratstvo i jedinstvo naroda FNRJ vršio neprijateljsku propagandu protiv državnog i društvenog uređenja i političkih mjera narodne vlasti, čime je počinio krivično djelo iz čl. 118. KZ“. Tekst izrečene presude, koju je potpisao predsjednik vijeća dr. Dragoslav Ljubibratić, završava sa: „Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“
Zloglasna UDB-a prisilila je tako mladića Ivana Senkića da na suđenju svjedoči kako je tobože pred njim fra Smiljan rekao da će ponovno biti uspostavljena slobodna i samostalna Hrvatska. „No tada se dogodilo nešto što je suca jamačno zaprepastilo. Prema iskazu očevidca fra Ferde Vlašića iz 1995. godine mladić je pogledao suca u oči te jasno kazao: 'Ja se bojim Boga. Krivo ne ću ni na koga, života mi moga! To fra Smiljan nije preda mnom govorio. Bog mi je svjedok u koga vjerujem.' Tada je nastao žamor u sudnici, a predsjednik suda prestao je o tome bilo što pisati.“
U Obrazloženju fra Smiljanove kazne kaže se da je Ivanu Senkiću na svakom rastanku preporučivao: „'Prenesi ovo našim dobrim kršćanima', dakle je nastojao da njegove riječi dopru do što većeg broja lica. Na taj način u ovoj njegovoj radnji stječu se obilježja krivičnog djela neprijateljske propagande iz čl. 118 st./1/KZ, pa je i za to djelo proglašen krivim.“ Druga svjedokinja djevojka Perić prije davanja lažnoga iskaza, pala je na pod izjavivši da je hvata nemoć i da ne može govoriti. Sudac je pročitao njezin prisilno dobiveni iskaz, što je trebala samo potvrditi, čemu se usprotivio odvjetnik obrane. Sve je, međutim, bilo uzalud, na što se fra Smiljan samo nasmiješio.

Presude
Na suđenju je tužiteljima fra Smiljan sve mirno i dostojanstveno odgovarao, radi čega su mu se divili i njegovi progonitelji. Osuđen je na kaznu strogoga zatvora za oba djela prema čl. 46 st./1/KZ i čl. ? st. /1/ toč. 2 i st./2/KZ u trajanju od 15 godina i na sporednu kaznu ograničenja građanskih prava od 5 godina, a fra Ferdo Vlašić na 16 godina s gubitkom građanskih prava od 5 godina. I ostali optuženi su osuđeni na visoke zatvorske kazne, ali su fra Ferdo i fra Smiljan u tomu prednjačili. Ipak ostaje nejasno, zašto je fra Ferdo dobio veću kaznu od fra Smiljana kad se sam proces vodio protiv „Fra Smiljana Zvonara i drugova“ i kad su protiv njega svjedočili drugi svjedoci, nevezano za slučaj puštanja zatvorenih franjevaca iz KPD Zenica.
Tako je Daut Karamehmedović osuđen na zatvorsku kaznu od 14 godina i sporednu kaznu ograničenja građanskih prava u trajanju od 5 godina. Fra Gaudencije Ivančić, koji se prema Optužnici nalazio na čelu te protuzakonite djelatnosti, na kaznu strogoga zatvora  u trajanju od 10 godina i sporednu kaznu ograničenja građanskih prava od 3 godine. Fra Darinko Brkić na kaznu strogoga zatvora od 8 godina i ograničenje građanskih prava od 3 godine. Iva Jurica na kaznu strogoga zatvora u trajanju od 6 godina i ograničenje građanskih prava od 2 godine. U Obrazloženju se kaže da je pri odmjeravanju kazne za opt. Ivu sud imao u vidu da nije išla za materijalnom korišću i da je radila pod pritiskom vjerskog autoriteta optuženih Zvonara i Vlašića.
Jozo Stojić je osuđen na zatvorsku kaznu od 6 godina i ograničenje građanskih prava od 2 godine, a njegov brat fra Drago Stojić na kaznu strogog zatvora u trajanju od 5 godina i sporednu kaznu ograničenja građanskih prava u trajanju od 2 godine. Iva Jurica koja je uhićena 29. svibnja 1952. pred „islednikom“ Osmanom Ćimićem je izjavila: „Glavnu riječ u ovome su vodili fra Smiljan Zvonar i fra Ferdo Vlašić. Isto tako za ovo su znali i po pojedinim slučajevima bili angažovani i sledeći: fra Gaudencije Ivančić, fra Darinko Brkić, fra Drago Stojić. Svi su oni sa mnom o tome razgovarali.“ Dok su prema Zapisniku o saslušanju fra Gaudencija Ivančića od 18. lipnja 1952. „Trojica posljednjih sudjelovali samo u pojedinačnim slučajevima ili kao posrednici.“
Kaže se da su pobude takva djelovanja različite, kod Dauta Karamehmedovića nisko koristoljublje, Ive Jurice vjerska ograničenost, a kod Joze Stojića i jedno i drugo. U Obrazloženju se kaže kako se Karamehmedović nije ustručavao kazati da voli novac radi zadovoljavanja svojih prohtjeva. On je na najbeskrupulozniji način zloupotrijebio položaj sudskog službenika i sa drskošću pogazio najosnovnije dužnosti građana. „Klupko njegovih nedjela još nije dovršeno, nego se i dalje odmotava. Ali već mu i za ovo o čemu se sada sudi zaslužuje najstrožu kaznu.“ Svima se u zatvorsku kaznu po čl. 45 KZ uračunava provedeni boravak u istražnom zatvoru.
Na koncu izricanja zatvorskih kazni kao i u njihovu obrazloženju se dodaje: „Pošto su optuženi svećenici bez imovine, a optuženi Iva Jurica i Daut Karamehmedović, koji je živio od plaće, siromašnog stanja, dok opt. Jozo Stojić ima živa oca pa je imovina domaćinstva na njemu, to je sud ove optužene na osnovu čl. 89/IV ZKP oslobodio od dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.“ 
U obrazloženju presude se kaže kako je fra Smiljan u svojoj obrani iznio da je njega i njegove suučesnike u tom djelovanju „rukovodio osjećaj prema osuđenim svećenicima i potreba za njihovim radom u franjevačkoj provinciji“. Iznosi se da on nije mogao biti siguran da pušteni osuđenici neće nastaviti neprijateljski rad protiv naroda i države, pa je njegov postupak bio bezobziran prema sigurnosti zemlje. Fra Ferdo Vlašić je priznao sam čin davanja novca za puštanje osuđenih svećenika iz KPD-a, ali je porekao da je taj postupak bio protuzakonit. Na upit „islednika“ postoje li neke knjige iz kojih bi se točno moglo ustanoviti, koja svota novca je izdata u cilju puštanja na slobodu vaših svećenika fra Ferdo prema Zapisniku o saslušanju iz Mostar od 4. lipnja 1952. odgovara: „Te knjige u kancelariji naše provincije sada ne postoje, jer sam ja jedinu blagajničku knjigu u koju sam uvodio prijem i izdatak novca uništio, odnosno spalio poslije podnošenja blagajničkog izvještaja na kapitularnoj sjednici starješinstva provincije.“
Fra Svetozar Petric za neprijavljivanje pripreme i izvršenja krivičnog djela protiv naroda i države iz čl. 9/I ZKND osuđen je na 4 godine lišenja slobode s prinudnim radom, fra Rajko Radišić za neprijavljivanje odmetnika iz čl. 8/I ZKND i neprijateljsku propagandu iz čl. 9/I ZKND na 3 godine lišenja slobode s prinudnim radom, fra Mirko Ćosić za neprijateljsku propagandu iz čl. 9/I ZKND i pomaganje odmetnika iz čl. 11 ZKND na 10 godina lišenja slobode s prinudnim radom. Fra Darinku Brkiću sud je izrekao kaznu strogog zatvora u trajanju od 8 godina i sporednu kaznu ograničenja građanskih prava u trajanju od 3 godine. Fra Bosiljko Vukojević dobiva osudu za pomaganje križarske organizacije i neprijavljivanje pripreme i izvršenja krivičnoga djela protiv naroda i države te organizacije prebjega svećenika u inozemstvo koje je i sam pokušao i čl. 2. i 3. toč. 3. i 8. ZKND za nedopuštenu spekulaciju iz čl. 3 toč. 5 ZTSS na 5 godina lišenja slobode sa prinudnim radom.
Osuđeni su Nikola Dodig i Ante Herceg za navodno članstvo u ilegalnoj terorističkoj organizaciji iz čl. 3 toč. 8 ZKND na po 3 godine lišenja slobode s prinudnim radom.
Od svećenika čije su izvlačenje iz KPD-a pokušali, bili su osuđeni fra Ratimir Kordić za izazivanje nacionalne i vjerske mržnje i razdora iz čl. 2 i 5 Zakona o zabrani izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje i razdora na 3 godina lišenja slobode sa prinudnim radom. Fra Didak Burić za neprijateljsku propagandu i organiziranje prebjega svećenika u inozemstvo iz čl. 2 i 9/I ZKND i za nedopuštene spekulacije iz čl. 3 ZTSS na 8 godina lišenja slobode s prinudnim radom. Fra Mijo Čuić za ratne zločine iz čl. 3 ZKND na 20 godina lišenja slobode sa prinudnim radom, fra Lovro Babić za ratne zločine iz čl. 3 ZKND na 15 godina lišenja slobode sa prinudnim radom.     
Nakon uložene žalbe na presudu Okružnoga suda u Mostaru osuđenim svećenicima i izvanjskim suradnicima, presudom Vrhovnoga suda BiH u Sarajevu broj: 981/52. od 26. rujna 1952., kazna je potvrđena. Presudu je potpisao Božo Cikota, predsjednik sudskoga vijeća.

Boravak u KPD Zenica: Red. br. 1288/I
Fra Smiljan je prema dopisu državnoga Sekreterijata NR BiH unutrašnjih poslova Uprave državne bezbjednosti s potpisom upravitelja Milana Kljajića, upravi KPD Zenica za izdržavanje zatvorske kazne u Sarajevu od 3. kolovoza 1953., prebačen u zloglasni Centralni zenički zatvor 3. kolovoza 1953. godine. U matičnoj knjizi je upisan pod br. 1288/I, a u zdravstvenom listu kod dolaska 30. srpnja 1953. je upisano: „Ima proširene vene na nogama, inače zdrav. Majka je živa. Otac umro od tifusa. Jedan brat živ i zdrav, drugi umro od žutice.“ Na pregledu 20. studenoga 1958. je zapisano da je „sposoban za lakši rad (rad u krugu, rad u cvijetnjaku, pripremu hrane i sl.)“, što je ponovljeno i na zdravstvenom pregledu 18. travnja 1960. Zbog problema s proširenim venama više puta prima gumene čarape, a zbog tjelesne slabosti i po više dana ležanja i uzimanje vitamina. U KP domu je izdržao osam i pol godina (1952.–1960.) s punom godinom dana samice, gdje je prema svjedočanstvu zatvorskih kolega, svima davao primjer svojom vedrinom i ustrajnim nošenjem svojega križa.
Nakon jednogodišnjega boravka u sarajevskim samicama, fra Smiljan i fra Ferdo su smješteni u zeničkom zatvoru „staklari“. Fra Ferdo se u članku „Plači srce moje“ u listu „Sveta baština“ IX. (1990.), br. 10, str. 6. prisjeća: „Dijelio nas je debeli zid. Pisali smo jedan drugome pisma ohrabrenja. Hvatali su ih i kažnjavali nas. Neko vrijeme nas zbog svojih pokusa staviše u staklaru skupa s biskupom Čulom. Biskup je u svojim 'Zatvorskim zapisima' napisao da su mu to bili najljepši dani njegove robije. I kad su nas nakon više od četiri godine života u staklari premještali s ostalim osuđenicima u skupne sobe ne dadoše nam biti u istoj sobi sve do konca tamnovanja.“ U fra Smiljanovu „Ličnom listu“ iz zeničkoga zatvora o disciplinskim kaznama koje je dobio stoji opaska: „10. IX. 1955. godine, kažnjen radi ubacivanja pisama u II odelenje, 5 dana samice, 1 mjesec, zabrane pisanja, paketa i posjete, /reg, br, dic, knjige, 352/.“
Don Anto Baković se u „Hrvatskom nekrologiju“ iz 2007. na str. 740. prisjeća, kako je kao bogoslov bio osuđen na četiri godine strogog zatvora. Smjestili su ga u zeničku staklaru gdje se upoznao s mladim fratrima fra Smiljanom i fra Ferdom. O tomu kaže: „Šetali smo zajedno u krugu, ali nismo smjeli ni riječi progovoriti. Nije bilo nikakve komunikacije, samo smo se zajedno viđali, ali nitko nije smio govoriti. Ispod oka bi se pogledali, ali kao da smo sve znali jedan o drugome.“
U svojoj autobiografiji, koju je napisao u KPD Zenica 29. lipnja 1954., fra Smiljan kaže: „Ostajem u uvjerenju da se je u toj našoj akciji radilo čisto o mitu, a ne ilegalnom puštanju svećenika preko falsifikata.“ O razlozima takvoga djelovanja fra Smiljan nastavlja: „Davanje mita – po uvriježenom mišljenju iz prošlosti – nisam smatrao tako velikom stvari, pogotovu uz (…) sljedeće: 1. Radilo se o zauzimanju moje braće – duhovne, franjevaca s kojima sam odrastao, živio i odgojen bio (…). 2. Ja sam lično dao mito za Svetozara Petrica, koji je već u odmakloj dobi, a moj stari profesor i propovjednik na mladoj Misi, a k tome član samostana u Mostaru i moj predšasnik, prema kome sam i radi toga imao obveza. Dao sam također za Bosiljka Vukojevića, koji je prilično bio slab na bubrezima, a k tome moj gvardijan iz Zagreba. Napokon dao sam za Mirka Ćosića, koji je već preko 2/3 kazne bio izdržao, a k tome bolestan na zglobovima i moj zemljak (…).“
Upravnik zeničkoga zatvora Gojko Latinović 9. rujna 1955. u svom izvješću piše da je fra Smiljan „od odlaska na izdržavanje kazne pa do sada imao izrazito neprijateljsko držanje. Obzirom da među svećenicima uživa priličan ugled, pošlo mu je za rukom da mnoge od njih odvrati od aktivnog učešća u kulturno-prosvjetnom i političkom radu, kao i od bilo kakvog javnog pozitivnog ispoljavanja. U svom neprijateljstvu je toliko zaslijepljen da priželjkuje intervenciju iz inostranstva i dovođenje ustaša na vlast (…). Naše je mišljenje da Zvonar ne dolazi u obzir na bilo kakvo snižavanje kazne.“
Godinu dana poslije 14. studenoga 1956. isti upravnik izvješćuje: „U toku protekle godine dana u njegovom držanju nije došlo ni do kakve promjene u pozitivnom smislu. Dapače njegovo držanje je negativnije nego ranije. Uz to, on je u posljednje vrijeme i disciplinski kažnjavan radi kršenja propisa kućnog reda.“ Na kraju potvrđuje kao i godinu dana ranije,  kako za njega ne dolazi u obzir bilo kakvo pomilovanje.
U zatvoru su fra Smiljana čuvari i njegovi „vaspitači“ na različite načine izazivali i provocirali na što on nije nasjedao, nego bi ostajao smiren što je njih više pogađalo. Tako bi ga nedjeljom znajući da je neradni dan u vrijeme održavanja Svetih misa na različite načine zaposlili, poput guljenja krumpira da mu napakoste što bi on stoički strpljivo podnosio.

Posjeti i pisma
Od utamničenja do 1956. fra Smiljanu je, prema odredbi tadašnje vlasti, u posjet mogao jedino dolaziti najmlađi brat Pero. A kad su mu dojavili u zatvoru da je brat Pero 1956. preminuo izjavljuje kako mu je to bilo teže, nego kad je slušao svoju zatvorsku presudu, budući da su bili jako povezani. Nakon toga događaja, jednom mjesečno posjećivao ga je brat Ante. Dvije posljednje godine izdržavanja zatvorske kazne (1958.-1960.) pisao je pisma najužoj rodbini. Poznato je sačuvano sedam takvih pisama, koja su redovito bila naslovljena „Draga Mama i svi ostali“ te dobivao odgovore na pisma od istih. Pisma su napisana fra Smiljanovim krasnopisom na po jednom listu papira. Sva pisma su redovito cenzurirana od zatvorskih nadglednika, a zbog ograničenoga prostora zatvorenici bi pisali sitnim slovima da više teksta može stati. Sa zanimanjem posvećuje pozornost svakom članu uže obitelji s njima suosjećajući, osobito s Mamom koja je u „poodmaklim godinama“ i oslovljava je s osobitim poštovanjem pišući velikim početnim slovom. Brine se za njeno „zdravlje i veselje“, što mu je „neobično drago“.
U pismu od 7. listopada 1958. se zanima je li im provincijal dolazio kući i koliko se zadržao u Duvnu te za fra Mijino zdravlje (tadašnji duvanjski župnik fra Mijo Čuić, Bukovica 1882. – Mostar 1959.) za koga je čuo da je bio teže bolestan, kao i za Nenadu (fra Smljanova rođakinja, milosrdnica s. Nenada Zvonar, Kolo 1915. - Rijeka 1998.). Fra Smiljan o svojemu zdravlju i raspoloženju piše: „Hvala Bogu, dobro je po običaju. Na pažnju i brigu nipošto se ne mogu potužiti. Baš sam preključer primio paket. Sve u redu. Nikakve brige ne vodite.“
U pismu od 6. rujna 1959. fra Smiljan se kao i obično zanima za mamino zdravlje, jer će narednoga dana posebno misliti na Mamu kako će „taj dan svi biti veseli radi njenog imendana“. Zanima se za obične svakodnevne stvari i događaje, poput spremanja zimnice. Jer: „Vrijeme je da na to mislite. Sudeći po Zenici rekao bih da je ljeto već minulo. Prilično je hladno, kišno – prava jesen. Mislim da je slično i kod vas. Stoga na vrijeme se spremajte.“ Zanima ga: „Koliko Ljudevit (op. a. vjerojatno misli na fra Ljudevita Rupčića, Hardomilje, 1920. – Međugorje, 2003.) ostaje u Duvnu? On je, koliko znam, u Sarajevu na teologiji. Da li se sprema za doktorat?“ Rodbinu umiruje i tješi riječima: „Ništa se ne brinite. Znam da biste željeli da sam s vama. Ali ako Bog poživi, doći će i to. Dan po dan pa eto već osma godina se bliži kraju. Izgleda mi, što no riječi, kao da je to nedavno bilo. Istina u početku mi je na pomisao 15 godina bilo dugo kao vječnost, ali malo pomalo prođe. Doduše dobar komad mi je i oprošten jer sam pomilovan.“ Zahvaljuje se toplim riječima na poslanom paketu i novcu.         
O svom svakodnevnom zatvorskom životu u pismu od 6. siječnja 1960. fra Smiljan piše: „Za mene se ništa ne brinite. Ja sam se već navikao na ovaj život. Dani mi se pomalo broje, pa ako Bog poživi, doći će vrijeme i izlaska. Sad mi je psihološki mnogo lakše, kad ima preda mnom nešto preko godinu, nego li kad sam na leđima nosio 15 godina.“
U pismu od 9. ožujka 1960. fra Smiljan od bliže rodbine traži: „Zaboravio sam Vam spomenuti da mi pošaljete fotografiju sviju vas ukućana zajedno. Deveta je godina od 20. 2. da Vas nisam viđao.“ I u pismu za Uskrs od 10. travnja 1960. fra Smiljan se nostalgično prisjeća doma i obiteljske topline uz srdačne čestitke sa željama za dobro duše i tijela. „Znam da Vam je osobito drago da je eto već deset dana moja kazna ispred jedne godine. Znam da je Mama osobito željna mog dolaska kući i razgovora sa mnom. Jer od 1929. godine otkako sam pošao u gimnaziju uvijek su bili rastanci, odlaženja i putovanja, pa povratci i kraća viđanja preko ferja. Do sada ovoga perioda – ali je punih 8 godina i nešto više, da me nije Mama vidjela. Ali, ako Bog poživi i nju i mene vidjet ćemo se (…). Danas je po dozvoli Sekretarijata iz Sarajeva, obišao sve nas svećenike – posebno Gvardijana sarajevskog samostana p. o. Tomislav. To me je jako iznenadilo. Svakom je dao po jedan uskrsni dar. Veli da je Uprava u Sarajevu pravila molbu za nas, pa nije isključeno da bi se mogli vidjeti i prije isteka kazne. Ali opet velim mada postoji, a nije sigurno.“   
O maminoj strpljivosti i nutarnjem trpljenju u pismu od 10. svibnja 1960. fra Smiljan progovara: „Razumijem da je i Vama sada lakše i da željno očekujete dan moga dolaska. S druge strane, poznato mi je o Maminoj strpljivosti i hrabrosti. Sjećam se, kad sam se prvi put sastao poslije moga suđenja sa pokojnim Perom i upitao ga kako je Mama podnijela ovaj moj slučaj, odnosno zatvor i osudu, on mi je rekao: 'Vjeruj, bolje nego nas dvojica.' Doduše Mamino je svojstvo da unutra trpi, a na vama ne ispoljava toliko radi Vas ukućana.“
I u posljednjem, sedmom pismu, kao i redovito u svima na koncu na sličan način završava pozdravima: „Sve poznate, a naročito Vas na čelu s Mamom, kao i oce Fratre pozdravlja Vaš Fra Smiljan.“

Tajna slavlja Svete mise
Zatočeni svećenici su u zatvoru, kad bi se ukazala prilika, potajno pojedinačno slavili Svetu misu, koja je tada još bila na latinskom jeziku. Tako don Anto Baković s deset godina robijaškog staža „u dvije smjene prije i poslije Mlade mise“, koji je s fra Smiljanom u Zenici proboravio oko dvije godine, za njega svjedoči da ga je doživio kao sveca i mučenika. Pripovijeda da bi se ujutro ustao sat vremena ranije prije svih zatvorenika. Iz pretinca svoga drvenoga kovčežića izvadio bi kruh i slaninu uz koji bi stavio kruh za slavljenje Svete mise. Pretvarao bi se da je gladan te da jede hranu, a u šutnji izgovarao riječi Svete mise. Jednom ga je zgodom zatvorski čuvar pitao: „Šta si pope ogladnio pa prije jedeš?!“
Vino bi spravljao i sam sebi cijeđenjem iz grožđa, koga bi čuvao u bočici za kolonjsku vodu. Znali bi u zeničkoj „staklari“ (zatvor u zatvoru) gdje su bila po dvojica slaviti Misu, tako što bi jedan tajno predvodio dok bi drugi posluživao. Kako nisu smjeli imati brevijara, misala niti molitvenika, misne riječi su napamet prepričavali.
Don Anto pripovijeda da je zbog fra Smiljana za kaznu „zaradio“ još jedan zatvorski dan. Naime, fra Smiljan mu je dao napisanu svoju „duhovnu oporuku“ da je čuva i ne čita, nego njemu preda kad iziđe iz zatvora. Međutim, to je sve vidio doušnik i dojavio zatvorskom upravitelju. Mislili su da je pisao nešto političko protiv države i narodne vlasti, ali su se razuvjerili nakon što su pročitali te su rekli da su to nekakve naše „popovske gluposti“. Don Anti nije poznato što je napisao u oporuci jer ga nije pitao, a kako je ubrzo nakon izlaska iz zatvora fra Smiljan umro, to se u tom kratkom vremenu nisu uspjeli niti susresti.       
Potrebno vino i hostije tajno bi im bili dostavljani i u paketima s hranom, koje su im fratri slali. Tu je posebnu ulogu navodno odigrala s. Konzolata Grgić (Humac 1908. – Potoci, 1983.). Za misno slavlje zatočeni svećenici su imali i potrebno minijaturno misno posuđe. Vjerojatno ga je iz zeničkoga KPD fra Smiljan sa sobom donio u mostarski samostan. Bilo je sakriveno u mostarskoj samostanskoj knjižnici, upakirano u kutiju za lijek i vremenom zaboravljeno. Na kutiji je i datum proizvodnje lijeka iz 1953. godine. Don Anto Baković svjedoči da je on u zatvoru imao minijaturni drveni kalež, a to je ustvari bila solnica. Minijaturno misno posuđe s potrebnim krpicama i hostijama, čuvali bi u svom drvenom kovčežiću kakve su imali svi robijaši. Pripovijeda se da je zatvorskom uzniku fra Ferdi Vlašiću sestra Mila dostavljala vino pomiješano s uljem, koje bi isplivalo na površinu i trebalo „kao lijek poslužiti za kosu uz kolačiće da bi imalo pravi učinak“ - što su ustvari bile hostije.

Zauzimanje za smanjenje zatvorskih  kazni
Prema izvornim dokumentima iz provincijskoga tajništva razvidno je kako se tadašnji provincijal fra Jerko Mihaljević u dva navrata, prigodom Dana državnosti koji se obilježavao 29. studenoga molbom zauzimao za amnestiju zatočenih fratara u zeničkom kazamatu. To je učinio dopisom od 8. studenoga 1956. br. 330/56. za fra Jakova Lovrića, fra Mladena Barbarića, fra Gaudencija Ivančića, fra Ferdu Vlašića i fra Smiljana Zvonara. To čini preko Vjerske komisije kod državnog Sekretarijata za unutrašnje poslove u Sarajevu uz jamstvo da će biti lojalni građani. „Također sam svakom pojedinom preporučio da i u izdržanju kazne budu što lojalniji. Svi su to rado obećali. Vjerujem, da su obećanje ispunili. Zbog toga molim cijenjeni naslov, da bi prigodom narodnog praznika 29. XI. ove godine, amnestirao navedene članove ove Provincije. Ponaosobno upozoravam cijenjeni Naslov na (…) Vlašića fra Ferdu, koji je osnivač Udruženja kat. Svećenika u Hercegovini. A prigodom izdržavanja kazne obolio je. Što više trpi od epilepsije (…).“ Tada je fra Smiljanova zatvorska kazna  s petnaest smanjena na jedanaest godina.
Drugim dopisom državnom Sekretarijatu za unutrašnje poslove u Sarajevu od 1. studenoga 1958., br. 497/58. provincijal fra Jerko Mihaljević istom naslovu, upućuje molbu za amnestiju fra Smiljana i fra Ferde: „U KPD Zenica nalaze se dva člana ove provincije na izdržavanju kazne: Vlašić Ferdo i Zvonar Smiljan. Dvojica su već izdržala preko polovicu kazne. Molim cijenjeni Naslov, da bi ih prigodom narodnog praznika 29. novembra ove godine amnestirao. Uvjeren sam, da je dosadašnje izdržavanje kazne na njih odgojno djelovalo i da će oni, kad dođu na slobodu, biti korisni članovi zajednice i u svemu lojalni građani. Ja sa svoje strane obećanjem cijenjenom Naslovu, da ću u buduće među članovima ove provincije gajiti ljubav prema narodu i lojalnost narodnoj vlasti. Smrt fašizmu – sloboda narodu!“ Tada je fra Smiljan ponovno amnestiran i zatvorska kazna je s jedanaest smanjena na devet godina.    
Za preporuku molbe Vjerskoj komisiji u Sarajevu 1. studenoga 1958. pod br. 498/58., provincijal upućuje dopis: „Ovim molim cijenjeni Naslov, da sa svoje strane preporuči našu molbu.“ Već za tjedan dana dopisom od 8. studenoga 1958., br. 218/58. Vjerska komisija iz Sarajeva u potpisu Milana Banjca, dojavljuje primitak molbe za pomilovanje dvojice Hercegovačkih zatočenih fratara s obećanjem da će molba biti pozitivno riješena.

Uvjetno otpušten
Prijedlog za uvjetno otpuštanje podnesen je 3. lipnja 1960.  godine, koga su  potpisali članovi komisije: Gojko Latinović, Živojin Mijatović i Joviša Kostić. Na koncu prijedloga o fra Smiljanu se kaže: „Vrlo je lošeg političkog držanja. Razlikuje se od drugih svećenika po tome što djeluje postojano. Izbjegava susrete sa službenim osobljem. Uvijek je okružen osuđenicima koji su i danas čvrsto na liniji ustaštva. Disciplinski je kažnjavan zbog prekršaja kućnog reda. Ispoljava osobine podmuklosti kod sebe. U kulturno prosvjetnom radu uopšte ne sudjeluje. Slobodno vrijeme provodi u izučavanju vjerskih knjiga i stranih jezika.“ 
Zbog bolesti i iscrpljenosti fra Smiljan je uvjetno otpušten iz zatvora 21. lipnja 1960. godine. Zanimljivo je pročitati opasku u zdravstvenom listu da je «otpušten kući zdrav!» Uvjetnu otpusnicu iz zeničkog zatvora na godinu dana od 2. srpnja 1960. potpisao je upravnik Gojko Latinović. Rješenje državnog SUP-a u Sarajevu o uvjetnom puštanju je od 21. lipnja 1960., br. 13 – 12704/1.  Uvjetni otpust mu je trebao trajati do 1. travnja 1961., a rješenje za otpuštanje iz zeničkoga kazamata u Sarajevu je potpisao Safet Filipović, sekretar Sekretarijata za unutrašnje poslove NR BiH. Prema odredbi je bio dužan boraviti u Mostaru i redovito se javljati nadležnom Sekretarijatu za unutrašnje poslove. Ima opravdanih naznaka da su mu tadašnji zatvorski liječnici otkrili zloćudni sarkom (rak na želucu) i radi toga ga s fra Ferdom Vlašićem otpustili da umre izvan zatvora.
O tom događaju i velikom danu fra Ferdo se u listu „Naša ognjišta“ XXV. (1995.), br. 7-8, str. 30. prisjeća: „I napokon, 4. srpnja 1960., nakon osmogodišnje robije i svakojakih muka, pustiše nas na slobodu. S robije smo se zaputili u Mostar. Blijedi, mršavi, iznemogli, ali konačno izvan tamnice. Kad smo stigli u Mostar, motrio sam Tebe i Mostar. Oko Tebe su se skupile velike skupine djece i odraslih osoba, a Ti si svima mirisao svetošću.“ U istom listu „Sveta baština“ IX. (1990.), br. 10, str. 6. nasilno promijenjenoga naziva kaže: „Taj grad dočekao te raširenih ruku i počeo je proslavu tvoga križnoga puta, tvoga svjedočenja za Krista. Bio je to dokaz pobjede istine nad lažju, nevinosti nad zloćom. Velike skupine vjernika svake dobi dolazile su k tebi – da te vide i da ti se dive. Ali i ta radost u susretima bijaše kratka.“
Nakon puštanja iz zatvora u mostarski samostan, proboravio je nekoliko dana u rodnom Duvnu u posjetu ostarjeloj majci Mari i obitelji brata Ante. Zbog nagloga gubljenja tjelesne težine, ubrzanoga sijeđenja kose i čestih slabosti postoje opravdane sumnje da su ga planirano i polagano u zeničkom kazamatu trovali u čaj stavljajući kaktusov sok. Kad majka Mara o tomu govori nekoć uspravnom, stasitom i punom snage a sad već oronulom sinu fra Smiljanu, odgovara joj kako ga ništa ne boli - ali očevidno kopni. Tom prigodom majci Mari i obitelji brata Ante poklanja krunicu s riječima: „Dajem vam svoju krunicu iz zatvorskih dana i neka je moj blagoslov uvijek uz vas.“
Vrijeme je tada uglavnom provodio u duvanjskom samostanu a svoju majku i najbliže nije želio opterećivati pričama o zatvoru, jer se nadao da je sve prošlo i iza njega. Međutim, zbog dugogodišnjega boravka u Zenici i zatvorskih posljedica na zdravlje ubrzo mora u mostarsku bolnicu. Dan prije preminuća u bolnici ga je posjetio njegov uznički kolega i subrat fra Ferdo Vlašić. O rastanku s fra Smiljanom u članku „Plači srce moje“ u „Sveta baština“ IX. (1990.), br. 10, str. 6. piše: „Bio si sav iznemogao. Ali uz krevet si stajao uspravan, potpuno svjestan svoje sudbine. Rekao si bez uznemiravanja: 'Ferdo! Završavam ovozemnu putanju! Do viđenja u vječnosti!'“

Plakala cijela crkva i ljudi na ulicama
Fra Smiljan je od raka na želucu u mostarskoj bolnici, preminuo samo trideset i četiri dana nakon puštanja iz zatvora, 12. kolovoza 1960. u Mostaru u 41. godini života, 25. redovništva i 18. godini svećeništva o čemu su iz Provincijalata obaviješteni franjevci u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Na pokopu je, po riječima subrata fra Ferde, za svetačkim fra Smiljanovim likom plakala cijela mostarska crkva, kao i ljudi na ulicama. Pokopan je u fratarskoj grobnici na Šoinovcu u Mostaru.
Njegov zatvorski supatnik fra Ferdo o njemu je napisao: „Doista, dugo će još sunce sjati dok se u našim krajevima rodi netko Tebi sličan. Dok se u habitu pojavi fratar Tvoga kova i Tvojih snova.“ Tadašnji mostarski župnik fra Stanko Vasilj uz asistiranje biskupa s 32 svećenika. predvodio je fra Smiljanov posljednji ispraćaj. Nad otvorenim grobom mu je ispjevao:
„Plači, srce moje, njega nema više.
Zaspale su vječno oči, svjetlo Tvojih nada.
One dobre, one drage, one svete oči
ne ćeš gledati više.
Plači, srce, plači (…)
Nema više one svete ruke
da ti suze briše (…)“.
Fra Ferdo u članku „Sjećanje na dr. fra Smiljana“ u listu „Naša ognjišta“ X. (1980.), br. 9, str. 16. napisa: „Mnoge sažalnice stigle su poslije Tvoje smrti u naš provincijalat. Posebno mi je bila draga ona od našega zeničkog prijatelja mons. don Petra Pajića koja glasi: 'Izgubili ste iznenada jednoga od svojih najboljih ljudi, čovjeka visokih umnih i moralnih kvaliteta, prekaljena u vatri trpljenja. Božjeg čovjeka, od kojega smo se svi još mnogo nadali (…). Bog je tako htio. Kad prošeta po ovoj našoj ljudskoj bašči, često puta pobere naše najbolje cvijeće da njime zakiti nebo.' Upravo je tako! Ti si se sada rascvao u nebu. Osjećamo da se taj miris pruža i na zemlji. Mnogi Tvoji prijatelji rado se Tebi mole, jer Ti si za nas svetac Božji. “
Fra Smiljanova najbliža rodbina u Tomislavgradu je doživljavala neugodnosti i žigosanja od tadašnje vlasti i okoline, jer su promatrani s prezirom i proglašavani „ustaškom obitelji“. Oni su cijelo to vrijeme s vjerom u Boga živjeli u nadi da će kad-tad istina i pravda izići na vidjelo. U krugu njihove obitelji cijelo se ovo vrijeme znalo što se događalo s fra Smiljanom, ali o tomu nisu mnogo vani pričali zbog tadašnjega političkoga sustava i okoline. Te su nade i želje, konačno i ostvarene s padom bezbožnoga komunizma i demokratskim promjenama devedesetih godina XX. stoljeća.

Zaključak
Pri samom koncu hoda s fra Smiljanom kroz teški, patnički, a ujedno ispunjeni i ostvareni život, teško je ostati ravnodušan i ne prepoznati njegovu veličinu i zauzetost za istinu, pravdu i čovjekovo dostojanstvo. Iznjedrila ga je duvanjska krajina i Hercegovačka franjevačka provincija. U svom zauzimanju za nepravedno osuđenu i zatočenu subraću i vjernike, vođen je bratskom ljubavlju i željom da pomogne.
Pomaže ugroženim franjevcima zauzimanjem kod nositelja i promicatelja tadašnjeg bezbožnog komunističkog sustava, imajući osjećaja za najslabije u podjeljivanju sakramenta bolesničkog pomazanja. U zauzimanju za slabe i prezrene svoga vremena i sam se izložio dospjevši u zenički zatvorski kazamat, odakle je druge izbavljao iz okova komunističke nemani. Savjetovanje osoba s kojima je dolazio u doticaj oko vjerničkog i nacionalnog života, što je svećenicima našega vremena dio svakodnevne pastoralne djelatnosti, stajale su ga slobode. Drugima pomažući nikomu nije činio zlo, nego se svjesno podložio da bude žrtva prinesena za svoju braću i bližnje. Nikoga pa niti svoje mučitelje nije mrzio, nego se prema njima odnosio s poštovanjem. 
Niti kad mu je bilo najteže, dok ga pritišće breme petnaestogodišnje robije u četiri sumorna zida samice, niti u sivilu zatvorske svakodnevice, nije očajavao niti Bogu prigovara, nego kao ponizni sluga svoj život i njegov teret prihvaća. Prvenstveno u običnim svakodnevnim poslovima. U hladnoći kazamatskih zidina grije se na vatri svakodnevne molitve ulazeći u prisutnost Svevišnjega. Pronalazi način kako će tajno slaviti Euharistiju. U dugogodišnjem iščekivanju slobode, kako je osobito vidljivo iz fra Smiljanovih pisama majci i bližoj rodbini, nikada ga nije napustila vjera i nada u pobjedu istine i susret sa svojim najbližima.
Poput zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, kojega su komunisti 1946. u montiranom političkom procesu osudili na šesnaest godina stroge zatvorske kazne i fra Smiljan je osuđen na petnaest godina. Znajući za svjedočanstvo zagrebačkog nadbiskupa koji pred sudom za sva vremena izjavljuje i svjedoči: „Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bílo svoga naroda“, niti fra Smiljan se na dugogodišnjoj robiji ne da slomiti niti pokolebati. Do konca ostaje s uzdignutom glavom, čemu se dive i njegovi mučitelji. U potpunosti se kroz molitvu i svakodnevne dužnosti prepušta Bogu.
Ne malakše pred umišljenim silnicima ovoga svijeta i bezbožničkim sustavom koji je ispred sebe sve i svakoga uklanjao što mu se našlo na putu dajući pouku generacijama svih vremena. Fra Smiljan je do kraja ugradio i darovao na raspolaganje svojoj franjevačkoj provinciji svoje umne i intelektualne sposobnosti i darove. Jednako tako i svoje ljudske, kršćanske i franjevačke vrednote. On je svjedok i mučenik vjere, koga otkrivamo i upoznajemo prigodom 800. godišnjice od utemeljenja Franjevačkog reda što se proslavlja ove 2009. godine.

Fotografije fra Smiljana Zvonara:

1.Tvrtkov otac Mate "Maće" Zvonar

2.Tvrtkova majka Mara

3.Obitelj Zvonar (s ljeva na desno) majka Mare Zvonar rođ. Stipić, baka od Ante, fra Smiljana i Pere -Ankica rođena Moslav, u sredini stoji otac Mate, djeca: Ante, Tvrtko, i u majčinu naručju Pere.

4.Tvrtkov otac Mate prvi sljeva, ispred kuće, gostionice, i prodavaonice u glavnoj gradskoj ulici, Tomislavgrad 1937.

5. 6. Učenik Tvrtko Zvonar u prvom razredu gimnazije s odgajateljima i kolegama, Travnik 1930.

7. Učenik Tvrtko u prvom razredu gimnazije, Travnik 1930.

8. Gimnazijalac Tvrtko Zvonar sa fra Antom Radićem. Na poleđini slike je napisano: "Na sjećenje i uspomenu Vama gospođo Marijo i da se nas obaju na slici sjećate u svojim molitvama Bogu. Puno Vas pozdravlja vaš stari prijatelj i znanac Vašeg pok. muža Mate i Vaše djece. o.fra Ante Radić, Imotski, 19.12.1957.

9. Sjemeništarac Tvrtko Zvonar u drugom razredu gimnazije sa odgajateljima i kolegama, Široki Brijeg 10.11.1933.

10. Sličica za uspomenu na proslavu Mlade mise, 6.4.1942.

11.12.13.14. Mlada misa fra Smiljana Zvonara, Tomislavgrad 06.04.1942.

15. Fra Smiljan propovjeda na slavlju jedne Svete mise

16.17. Dr. fra Smiljan Zvonar (Duvno 27.07.1919.-Mostar 12.08.1960)

18.19.20.21. Misni pribor u zatvoru fra Smiljana i ostalih zatočenih fratara iz KPD-a u Zenici.

22. Krunica iz fra Smiljanovih zatvorskih dana zeničkog kazamata, koju je nakon puštanja malo prije preminuća 1960. poklonio mami Mari i obitelji brata Ante.

23. Fra Smiljanova majka Mara, petogodišnja nećakinja Ljiljana i brat Ante "Tura" u dvorištu obiteljske kuće, Duvno 1959.

24. Gvardijan fra Smiljan u sredini drugog reda. Na poleđini slike je napisao: "Na spomen o Gvardijanu"

25. Fra Vinko Dragićević i fra Smiljan Zvonar, Blagaj 19.07.1960.

26.27.28.29.30. Posmrtni odar fra Smiljanov u franjevačkoj crkvi "Sv. Petra i Pavla", Mostar 12.08. 1960.

Pet nastavaka o fra Smiljanu u časopisu "Politički zatvorenik":

I. http://www.hdpz.htnet.hr/broj206/tadic2.htm

II.http://www.hdpz.htnet.hr/broj207/tadic.htm

III.http://www.hdpz.htnet.hr/broj208/tadic.htm

IV.http://www.hdpz.htnet.hr/broj210/tadic.htm

V.http://www.hdzp.htnet.hr/broj/211/tadic.htm

Pisao:Mate Tadić

Komentari (6)

...
napisao slučajni prolaznik, Prosinac 08, 2009

Stvarno pravi primjer patnje pravednog i nevinog čovjeka u bivšem represivnom režimu

...
napisao slučajni prolaznik, Prosinac 08, 2009

čuješ ti krme, sram te i stid bilo, kao prvo nije ti u redu vrijeđati ljude i to je grijeh, a kao drugo sigurno nisi pročitao članak jer bi vidio da je fra Smiljan doktor znanost, a uostalom to ti piše i u naslovu!

...
napisao slučajni prolaznik, Prosinac 08, 2009

pa obadvojica su naši Smiljani, ali malo bolje pročitaj što si napisao? vidi de da ti fali pismenosti?

...
napisao krme, Prosinac 09, 2009

konju jedan,,znas ti sta sam ja mislio....samo ti glumis neku pamet a zapravo si glup..idiote

...
napisao slučajni prolaznik, Prosinac 09, 2009

Prijatelju ti očito brkaš pojmove npr. mjenaš glup i pristojan

...
napisao n.n, Veljača 23, 2010

članak je stvarno zanimljiv,ali i dosta potresan
žalosno je to šta su komunisti radili u svoje vrijeme dok su "carevali"

Ime

Komentar

manja | veća

Dodaj komentar