Rođen je na Kolu u duvanjskoj župi «Sv. Mihovila Arkanđela» 8. listopada 1871. godine u obitelji Ante i Anđe rođ. Madunić, a na krštenju 11. listopada dobiva ime Martin.

Krstio ga je fra Lovro Sesar, a kumovao Jure Parlain iz Vučipolja. Nakon pučke škole u rodnom mjestu kao franjevački sjemeništarac, pohađa gimnaziju na Širokom Brijegu. Pozornost na sebe svraća već u osnovnoj školi svojom inteligencijom i ljubavlju prema knjizi. Franjevački habit obukao je 18. veljače 1888. na Humcu, kada uzima redovničko ime fra David. Jednostavne redovničke zavjete položio je 18. veljače 1889., a svečane u Innsbrucku 22. veljače 1892. godine, gdje i završava studij teologije. Za svećenika je zaređen 11. ožujka 1894. godine.Za vrijeme prilično kratkoga života, obnašao je značajne službe u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji «Uznesenja B. D. Marije na nebo». Službu župnika u Mostarskom Gracu 1900.-1901., Posušju 1906.-1909., gvardijana i župnika u Mostaru 1909.-1910., župnika u Šujici 1910.-1913. U «Šematizmu franjevačke provincije u Hercegovini iz 1903. godine» čije je tiskano izdanje obnovljeno 2003. na str. 80. stoji da je o. fra David kao svećenik u mostarskom samostanu: «Generalni lektor svetog bogoslovlja, kateheta u višoj djevojačkoj i pučkoj i zanatskoj školi, diskret samostana i propovjednik»  Službovao je kao gvardijan i župnik u samostanu na Humcu 1913.-1916. godine.  Obnašao je službu provincijskoga definitora, kao i provincijala – starješine fratara u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 1916.-1919. godine – drugoj polovici Prvoga svjetskoga rata. Fra David je bio osoba koja je od svoje subraće učinila vjerne suradnike, a sam je postao promicatelj i suradnik dalekosežnih djela svoje subraće – posebice fra Didaka Buntića. Nakon poraza Austro-Ugarske, Njemačke i Turske u Hercegovini vlada zabrinutost što će biti nakon toga. Čuli su za svibanjsku deklaraciju iz 1917. u kojoj su zastupnici Slovenaca, Hrvata i Srba zatražili da se ujedine u jedno tijelo pod žezlom Habsburško-lorenske dinastije. Tadašnji provincijal fra David po uzoru na Bosanske franjevce, povjerava svom tajniku fra Dominiku Mandiću da napiše izjavu i prikupi potpise koja je poslana u Zagreb u siječnju 1918. godine. Spletom okolnosti nakon rata na čelo dolazi srbijanska kuća Karađorđevića. S fra Didakom Buntićem bio je vrsnik po rođenju, kolege su u novicijatu, studiju teologije, polaganju svečanih zavjeta.  U tom vremenu 80 % stanovništva u Hercegovini bilo je nepismeno. Država je otvarala škole u kojima su djeca poučavana čitanju i pisanju, ali polako te pomoću njih nije bilo lako iskorijeniti nepismenost. Franjevci su i u tomu, dali svoj veliki doprinos. Prema zamisli fra Didaka Buntića, osnivane su Seljačke škole za opismenjavanje stanovništva u Hercegovini. Fra Didak je došao na zamisao da u Seljačkim školama pismeni seljaci, poučavaju nepismene težake. Fra David kao provincijal svesrdno podržava fra Didakov plan o širenju prosvjete i opismenjavanju. Tako je početkom 1912. otvoreno pet takvih škola, dok ih je ujesen iste godine već bilo osamnaest sa 1.000 učenika koje su sve više napredovale. Fra David franjevcima 23. rujna 1916. preporučuje  da pomažu te škole i uvedu ih u sve župe. U okružnici svoj braći piše: «Ovdje nam se pruža prigoda da istaknemo i najtoplije preporučimo pohvalni rad nekih naših otaca oko pučkoga prosvjetljivanja i širenja pismenosti. Plemenita je zamisao bila jednoga od naših zaslužnih otaca (fra Didaka Buntića), da se pokrenu Hrvatske seljačke škole za pobijanje nepismenosti u najširim krugovima naroda.

Zamjerni je uspjeh, što se postigne na svakome mjestu, gdje su se zavele spomenute škole, dokazao, da bi se moglo po istoj osnovi za kratko vrijeme privesti pismenosti i knjizi cijelo naše pučanstvo. Bez pismenosti nije moguće narod podići do višega stupnja blagostanja i sreće. Pismenost je osnov i neophodno nužni uvjet za prosvjetu i kakav mu drago napredak. Iz ljubavi za srećniju budućnost našega dragoga naroda molimo svu časnu braću, da se zauzmu iz svih sila za raširenje Hrvatskih seljačkih škola po svim župama u Hercegovini.» List «Kršćanska obitelj» u Mostaru će pratiti rad Seljačkih škola, podržavati ga, donositi izvješća o stanju i napretku. S tom zadaćom otvoren je Vjesnik Hrvatskih seljačkih škola.

U ratnim godinama Prvoga svjetskoga rata 1914.-1918., rat i elementarne nepogode pružale su jedino sigurnost smrti. O teškim godinama tijekom Prvoga svjetskoga rata, godine 1917. fra David piše: «Naša su braća već u početku rata organizirala dobrotvornu skrb za domaću sirotinju… Preteška i vrlo ozbiljna vremena, koja proživljavamo te kojih posljedice nitko ne može predvidjeti, tište nas kao mora. Osobito naš seljački svijet trpi svaku oskudicu. Gladan je, bos i gol, a pomoći niotkuda… Ratne prilike i tri godine, jedna od druge gora narod su natjerale u potpuno siromaštvo i skrajnu bijedu. Na stotine obitelji nema ništa živa pred kućom, a rijetko tko koje zrno žita u hambaru. Stotine se hrane isključivo divljim biljem, vinskim dropom, kokuruškama i kljenovom korom. Prolazeći selom viđaju se samo goli kosturi sa još nešto života u njima. Drveće je oguljeno od ljudi, koji koru melje i priređuje 'neki kruh'. Kozlacu ama baš nigdje ni traga, jer čim (se) list pokaže već se je odao i gladne ruke sežu za njegovim korijenjem, da ublaže neodoljivu glad.»

Pismo koje je provincijal fra. David Nevistić pisao austrijskoj carici Ziti (prijepis i orginalni fra. Davidov rukopis)

O sudjelovanju hercegovačkih franjevaca u velikom pothvatu brige za puk, svjedoči fra Davidova uskrsna okružnica: «Promatrali smo vaš rad i zauzimanje za naš patnički narod u Hercegovini. Vidjeli smo i uvjerili se da od zalaganja otkidate i dijelite sirotinji da se za narod na svakom mjestu zauzimate, da po tjedne i tjedne, dapače trčeći okolo tražite danju i noću, ne bili gdje životnih namirnica sabrali za gladnike i bijednike, da im tako nesnošljivu bijedu ublažite. Sami ste izloženi bijedi i nevolji, sami morate trpjeti oskudicu u velikoj mjeri, jer narod koji doprinosi za vaše potrebe u naravi, ne može u ovim okolnostima gotovo ništa davati. Uza sve to u vašim plemenitim srcima bije ona stara ljubav prema narodu, jer ste se osvjedočili, da ga je svatko ostavio i da ga svatko izrabljuje. Za vaše trude i vaše zasluge mnogi su već nagrađeni, ali će povijest za sve bez  obzira reći svoje, a to će biti vama u prilog.» Kad je glad počela ubirati svoje žrtve po Hercegovini fra David je hercegovačkim franjevcima u samostanima i po župama preporučio Kruh sv. Ante sa zadatkom da ublaži posljedice rata i pomogne sirotinji.  

Tijekom velike suše u Hercegovini 1916. i 1917. hercegovački franjevci u četiri navrata razmještanjem gotovo 3.000 djece po Slavoniji i drugim mjestima u Hrvatskoj spašavaju ih od gladi i sigurne smrti. Provincijal fra David u izaslanstvo carici Ziti u Beč, šalje fra Dominika Mandića s molbom za pomoć hercegovačkom puku. Taj susret je pospješio redovitije i obilnije dopremanje hrane.

Fra David je kao odgojitelj bogoslova i profesor na mostarskoj Franjevačkoj bogosloviji bio utemeljitelj, suradnik i urednik mjesečnika «Kršćanska obitelj» za hercegovački puk. Suradnici su na jednostavan i pristupačan način iznosili istine vjere, životopise velikih ljudi posebno svetaca, domaće i strane vijesti, pjesme i druge književne priloge. «Kršćanska obitelj» izborom tema i porukom u tom vremenu je postalo najbolje štivo, koje se rado čitalo u obiteljima tadašnjega vremena. U svojim člancima fra David se s konkretnim iskustvom obraća čitateljima želeći postići određeni cilj i ujedno promovirati hrvatsku nacionalnu ideju i kršćanstvo. Uzima primjere iz prošlosti znajući da se budućnost ne može graditi bez poznavanja prošlosti. On perom kroči put svoga naroda, znajući da je politička snaga naroda jača i moćnija od snage oružja i ratova.   

Provincijal fra David se uvjerio da je velika potreba graditi gimnaziju na Širokom Brijegu. Zato fratrima 4. listopada 1918. šalje  okružno pismo da treba izgraditi novu gimnazijsku zgradu s molbom da kad i kako budu mogli dadnu nešto za to. Objavio je i knjigu pod naslovom «Duša i srce katoličke Crkve» o Euharistiji i Presvetom Sakramentu kao srcu i središtu kršćanskoga štovanja, molitve i pobožnosti. Ovom knjigom programirao je i pokrio svoje profesorsko, odgojiteljsko pastoralno i administrativno djelovanje. Nakon službe provincijala bio je 1919.-1922. župnik u Međugorju, gdje je i obolio. Liječenje je nastavio u sarajevskoj bolnici gdje je i preminuo 3. siječnja 1922. godine, mjesec dana prije kolege fra Didaka Buntića u 52. godini života, 34 redovništva i 28 godini svećeništva od posljedica raka jednjaka, koji se tada nije mogao operirati. Pokopan je u franjevačkoj grobnici na «Šoinovcu» u Mostaru

PISAO: Mate Tadić

Komentari (3)

...
napisao Koljanin, Prosinac 04, 2009

Svaka čast na člancima stvarno su zanimljivi i poučni, samo naprid tako se triba raditi na stranici!!!!

...
napisao ???, Prosinac 05, 2009

Sve pohvale za povratak ovih članaka na stranicu. Savjet:prebaci ih u rubriki 'O SELU' a ne na naslovnicu.

...
napisao maxo., Prosinac 05, 2009

Biti će stavljeni u rubliku o selu, ali će svaki stari članak par dana bit na naslovnici da se vidi da su vraćeni.

Ime

Komentar

manja | veća

Dodaj komentar