Radoši su i nekoć i danas najbrojniji i najrašireniji rod duvanjskih Hrvata katolika,a za tvrdnju da su i najstariji nema dokaza.U osnovi imena je staro hrvatsko osobno ime Radoš.Danas pripadnici ovoga roda žive u čak četiri župe duvanjskog područja; župa Seonica: u Crvenicama ( 47 obitelji, 259 članova), Seonici (36, 177) i Omolju (22, 127); župa Duvno  -  Tomislavgrad: u Tomislavgradu (29, 107), na Blažuju (11, 55), na Kolu (9, 39), u Stipanićima (4, 23), Jošanici (3, 11) i Podgaju (1, 3); župa Kongora :  Borčani (1 obitelj), Kongora (16 obitelji);župa Roško Polje (22, 72). Radoši su starinom Iz Omolja (u Dragićevića Omuglina što se čita Omuljina, a pod čim se podrazumjeva i današnja Seonica možda čak i Borčani). 1741/42. godine u Omolju je zabilježeno 5 Radoševića ( duža inačica ovog prezimena) obitelji: 17- člana obitelj Vida Radoševića (Vitus Radossevich), s jednim članom manje Tomina obitelj, zatim 7 – člano i 5 – člano kućanstvo Petra i Nikole Radoševića. Istodobno u Roškom Polju obitavaju 3 Radoševe obitelji: 17-člana obitelj Mate Radoša (Matthaeus Rados), zatim Filipovo 12- člano domaćinstvo i dom Jure Radoša s 4 ukućanina. Biskup fra Pavao Dragićević u svoj popis 1741/42 godine uvrštava i dvije obitelji na livanjskom području: u Grgurićima 7- člana obitelj Ante Radoša, a u Smrčanima dom ima Ivan Radoš i njegovih 6 ukućana.Dakle,duvanjski su Radoši 1741/42. Godine imali 8 obitelji i83 člana, a samo četvrt stoljeća kasnije u vrijeme popisa biskupa Marijana Bogdanovića(1768) „ narasli su“ na 11 obitelji i 165 duša (obiteljski prosjek 15 članova). Njihov prostorni raspored tada je izgledao ovako:u Omolju (42- člana obitelji Marka Radoša, Nikola je imao 7- člano i Petar 6- člano domaćinstvo); u Seonici (Mijo ima 18- članu obitelj, Marko 10 ukućana, Bože 9- člano domaćinstvo i Grgo 7- člano kućanstvo);u Borčanima (14- člana obitelj Jakova Radoša, Martina s 11, Petrova s 10 duša); u Roškom Polju (23- člana obitelj Ante Radoša i 8- člano domaćinstvo Jure Radoša). Što se tiče roškopoljske grane Radoša fra Vjeko Vrčić tvrdi da su „Šitumi i Radoši istog krvnog podrijetla iz Roškog Polja“ , a dokaz za to je fra Rafo Radoš – Šitum, koji je župnikovao u Rakitnu 1871. Godine.I V. Palavestra također navodiu Rakitnu 2 ogranak Radoša zvani Šitum“, koji su do Drugog svjetskog rata živjeli u selu Poklečanima, zatim Radoše s nadimkom Odžići, koji su doselili iz Omolja,te Radoše pristigle iz Seonice a žive u rakitskom zaselku Petrovićima. Taj autor razmišlja o migraciji Radoša:“... zbog nedostatka točnih arhivskih podataka, prvenstveno matičnih knjiga, teško je precizno ustanoviti vrijeme doseljavanja pojedinaca ili pjedinih porodica Radoša u Rakitno, te razloge koji su ih naveli na doseljavanje, iako se ti razlozi mogu naslutiti: prenaseljenost i oskudica obradivog zemljišta u matičnim duvanjskim selima, s jedne strane, te upražnjena begovska zemlja, mogućnost osnivanja porodica i ekonomskih razvijanja u novom naselju u Rakitnu. Svakako na doseljavanje su utjecale i prijateljske i srodničke veze između stanovnika dvaju susjednih prostora.Radoši su se toliko raselili da bi smo za nabrajanje mjesta  u kojima danas žive u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj trebalo više prostora nego za cijeli ovaj zapis. Ipak ćemo spomenuti one najbliže Duvnu: na kupreškoj visoravni  ( Goravci i Kupres ) živi 8 obitelji s prezimenom Radoš, čiji su preci doselili iz Letke; u Krančiće u Rami Radoši su doselili iz Rakitna; u Mamiće pokraj Širokog Briga „ Radoš je došao iz Duvna na ženinstvo“, što se pak tiče Radoša u Aržanom, svojedobno su iz Hercegovine doselili Radoši s nadimkom Zeljkić. „Prvim dvjema kućama (Radoševim-op.A.I.) Pridružio se Gudelj i primio njihovo prezime... Godine1989. U Aržanom 10 obitelji s 49 čeljadi. O Radošima još samo i ovo: pokraj Sinja ima selo Radošić, u Kaštelanskoj zagori također selo istog imena, a na splitskom Žnjanu potok se zove Radoševac.Zar treba još nešto? Možda još samo podatak da su od Radoša postali novi rodovi: već spomenuti Šitumi, zatim Kneževići i Čevre u Borčanima, Majići u Borčanima i Kongori, te Kovče u Letki.

© Ivanković, A. Duvanjska Prezimena. Tomislavgrad: Naša ognjišta, 2001.

Komentari (14)

Ime

Komentar

manja | veća

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar